Ovoga puta “čitamo se” nakon nešto kraće stanke, i to s jednim milestoneom koji ne prođu svi piloti na jednak način. Riječ je o time buildingu, odnosno skupljanju sati naleta.
Prvo je pitanje zašto, a drugo kako. Ako ste odabrali modularni put do pilotske dozvole kao i ja, za svako sljedeće nadograđivanje ovlaštenja ili upisivanje novih ratinga trebate određeni broj sati naleta. Do tog broja “organskim” putem teško je doći, osim ako nemate neki side job poput bacanja padobranaca ili letenja panorama. Zato letačke škole i vlasnici zrakoplova nude svoje zrakoplove u najam upravo u svrhu skupljanja sati.
Nakon završene osnovne PPL obuke, ovlaštenja za noćno letenje i AUPRT tečaja, letio sam vrlo malo, ukupno svega dvadesetak sati kao PIC (pilot in command). A samo se ti sati računaju. U glavi sam zacrtao da mi je idući korak MEP (letenje višemotornim zrakoplovima), a uvjet za upis tog tečaja je 70 sati PIC-a. Dakle, trebalo je skupiti još 50.
Godinama sam vrtio razne zamisli kako odraditi taj time building. Bilo je tu i planova da nas nekoliko kupi rabljenu Cessnu 150 i tako jeftinije skupimo sate. Pogađate, sve su te “fix ideje” pale u vodu pa je na kraju jedino rješenje bilo pronaći školu koja nudi prihvatljiv najam.
Istraživanje je tu ključna stvar. Ako živite u Hrvatskoj, imajte na umu da zrakoplovi lete i izvan granice. Cijene u Hrvatskoj za starije zrakoplove kretale su se od 210 do 240 € po satu, a ja sam na kraju prošao s po 140 €. Ponuda je zvučala predobro da bi bila istinita, ali pokazalo se da je sve bilo korektno.
Kolega i ja našli smo školu Skyhawk Aviation u Mađarskoj, baziranu na aerodromu Tokol (LHTL). Nude time building na Pipistrelu Virus SW121 i to u paketima od 50 sati nadalje. Cijena je 140 € po satu, uključuje safety pilota, gorivo, takse na domicilnom aerodromu i troškove održavanja. Ključ u ruke. Iako je Pipistrel CS-LSA zrakoplov, sati se računaju jednako kao da su odrađeni na CS-23 zrakoplovima (npr. Cessna 172). Uz to, zrakoplov je novi, odlično opremljen i za svoju klasu vrlo napredan. Logika je bila jednostavna: unajmiti stan u predgrađu Budimpešte, uzeti dva tjedna godišnjeg i “napucati” 50 sati.
Komunikacija sa školom bila je izvrsna: brza i jasna. Prije konačne odluke otišli smo jedan vikend isprobati zrakoplov i upoznati vlasnika. Odletjeli smo 20 minuta, dobili sve informacije i uvjerili se da škola i zrakoplov doista postoje. Nakon dva mjeseca čekanja stigao je red na mene.
U Budimpeštu stižem dan prije prvog planiranog leta. Stan baš i nije bio savršen: pogled na tri dimnjaka rafinerije i prozori koji se ne otvaraju. Ali ionako sam planirao samo spavati tamo, ostatak dana bio je rezerviran za aerodrom.
Prvi let bio je uvodni: upoznavanje sa zrakoplovom, procedurama i provjera mog znanja. Safety pilot mi je pripremio rutu do Kecskeda, vježbanje školskih krugova i povratak. Prije leta dobio sam blic-usmeni o osnovnim karakteristikama zrakoplova koje sam morao naučiti iz POH-a, poslanog mailom nekoliko dana ranije. Taj prvi let od dva i pol sata prošao je u sekundi, a na kraju dana postavili smo “pravila igre”: ja biram rute, radim prijedlog u SkyDemonu, šaljem u grupu, a sa safety pilotima koordiniramo detalje. Prvi leg rute sa školskim krugovima nije bio PIC, a zauzvrat sam u knjižicu letenja dobio familijarizaciju sa zrakoplovima s constant speed propelerom (ona plava ručkica iz prethodnog poglavlja).
Posebna vrijednost ovog programa bili su upravo safety piloti. Svaki od njih imao je drukčiju pozadinu i stil letenja: jedan mladi instruktor s gotovo 900 sati, drugi testni pilot zaposlen u Pipistrelu i treći vlasnik škole. Od svakoga sam mogao naučiti nešto drugo i graditi vlastito iskustvo na tome.
Drugi dan stvari su se već uhodale. Safety piloti su forsirali korištenje svih mogućih pomagala: autopilot, SkyDemon, radarske slike vremena, što je za mene bilo pravo otkriće jer sam PPL učio “na ruke”. U početku sam bio fasciniran automatizacijom pa sam zanemarivao osnovne stvari, ali s vremenom sam naučio ravnotežu: koristiti pomagala, ali uvijek razumjeti što se događa u pozadini.
Vrlo brzo sam shvatio koliko ovaj time building vrijedi. Nije to drugi PPL – safety piloti nisu u ulozi instruktora, ali u 50 sati prođeš razne aerodrome, složene prilaze i vremenske uvjete koji neminovno podižu iskustvo i samopouzdanje.
Letjeli smo kroz Mađarsku, Slovačku, Poljsku, Češku, Austriju, Italiju, Sloveniju i Hrvatsku. Rute su prolazile uz Tatre, Alpe, Dolomite i Zagorje. Naučio sam planirati let prema vremenskim uvjetima, pratiti tlakove zraka u dolinama, prilaziti aerodromima s gustim prometom i zahtjevnim prilazima poput Zella am See ili Mauterndorfa. Isprobao sam ILS i RNP prilaze u Mariboru i Popradu (naravno u VMC-u). Doživio sam mountain waveove, kada ni puna snaga i nos gore ne pomažu dok te strujanja guraju dolje 200–300 fpm. Sve to donijelo mi je iskustva koja do tada nisam imao.
U tih 11 dana osjetio sam i kako je to kada je zrakoplovstvo posao: svako jutro buđenje, odlazak na aerodrom i povratak kući navečer. Neprocjenjivo iskustvo.
Idemo polako rezimirati, da ne postanem previše dosadan 🙂
Time building je iskustvo koje neće svi piloti imati. Ako se odlučite na taj put, imate dvije opcije: letjeti sami ili letjeti u mentoriranom programu sa safety pilotom. Obje opcije imaju svoje prednosti i mane. Ako letite sami, vjerojatno ćete ostati unutar vlastite zone ugode, ali ćete istovremeno sami nositi cijeli mentalni teret i iskustvo će biti potpuno vaše. Ako letite uz safety pilota, dobit ćete više raznolikih situacija, savjeta i poticaja za izlazak iz komfor-zone, ali dio odgovornosti uvijek ćete dijeliti, što zna biti dvosjekli mač.
Što god odabrali, obavezno napravite istraživanje. Raspitajte se o cijenama, što je sve uključeno u paket i tražite detaljan obračun. Ako vas je više, udružite se: veći broj sati često znači i bolju cijenu. Posebno pripazite na programe tipa “release”. Kod njih letite sami, ali prije toga morate dobiti dopuštenje instruktora, a ti sati provedeni s instruktorom obično se ne računaju kao PIC, što je ključno jer upravo zbog PIC sati radite time building. Tako možete uplatiti 50 sati time buildinga, a program ćete završiti s npr. 30 sati PIC. Ne baš zahvalna situacija.
Provjerite i što sve ulazi u cijenu najma. U mom slučaju, aerodromske takse na nedomicilnim aerodromima nisu bile uključene, a kretale su se od 3 do 25 € po slijetanju. Primjerice, u Hosinu u Češkoj platili smo 3 €, u Bolzanu gotovo 25 €, a Maribor je bio među skupljima s 21 €. Većina ostalih letjelišta naplaćuje oko 10 € u prosjeku. Također, visina taksi ovisi o MTOW-u vašeg zrakoplova, pa imajte i to na umu.
Time building nije samo puko skupljanje sati kako biste zadovoljili uvjete za sljedeći rating. Ako ga odradite pametno, može vam donijeti dragocjena iskustva i samopouzdanje, a možda i oblikovati vaš stil letenja.
Hvala vam što ste pročitali i nadam se da će vam ove informacije pomoći u vlastitim pilotskim pothvatima. “Čitamo se” uskoro: kreće ATPL teorija, a s novim satima i MEP obuka je na vidiku.
Fly safe!
