Sredinom ovog mjeseca na području Dubrovnika pratili smo padobranske skokove u tandemu koje je po prvi put na području Dubrovnika organizirala ZTK Dubrovnik u suradnji sa Aeroklubom Cumulus iz Istre.
Tom prilikom upoznali smo zanimljivu gošću iz susjedne Crne Gore, točnije Nikšića, Ana-Mariju Grubač.
Vedra, raspoložena i druželjubiva mlada djevojka cijeli prvi (a i drugi) dan je održavala lijepo i veselo raspoloženje okupljenih i sve bi to ostalo na tome dok nakon svog solo skoka, nije za stolom odgovorila na naše pitanja: Koliko skokova imaš?
Njen odgovor nas je fascinirao i navelo da vam predstavimo djevojku sa 800 padobranskih skokova u 10 godina skakanja i samo 25 godina života, koja se definitivno bolje osjeća u zraku nego na zemlji.
– Tko je Ana-Marija Grubač?
Ana-Marija Grubač je rođena 1991.godine u Nikšiću. Zaposlena na Aerodromu Podgorica. Jako voli svoj posao. Jedina je žena u Crnoj Gori koja se bavi padobranstvom što smatra povlasticom. Reprezentativka Crne Gore u disciplini “Skok na cilj”. Do sada imam zabilježenih 800 skokova i nadam se da ću u budućnosti odraditi puno više.
– Što te navelo da se baviš padobranstvom?
Otac mi je pilot i uveo me u zrakoplovstvo. Kao dijete nisam ni sanjala da ću se baviti padobranstvom, nisam o tome maštala. Maštala sam da ću letjeti kao i otac ali eto dogodilo se da uđem u padobranske vode i nema nazad. Tako sam sa svojih 16 godina počela skakati iz aviona na podgoričkom aerodromu i nakon toga nastavila u Beogradu, Banja Luci i sad već svim zemljama bivše Jugoslavije. To su jedine destinacije gdje mogu imati trening skokove.
– Koji ti je najveći uspjeh i kako se uspjevaš baviti padobranstvom?
Peto mjesto na europskom prvenstvu u Kikindi 2011. godine je moj najveći uspjeh u natjecanjima. Ovim se bavim onoliko koliko mi dozvoljavaju slobodno vrijeme i financije. Padobranstvo je jako skup sport. Prvenstveno, oprema je dosta skupa a nakon toga skokovi su skupi a s obzirom da u Crnoj Gori najmanje skačemo jer nemamo adekvatan avion za to onda moram ići negdje drugo skakati i svi ti dodatni troškovi kad se zbroje, to su veliki izdatci. Nemam ni ljetovanja ni zimovanja jer sve dajem za padobranstvo.
– O druženjima i poznanstvima…
Mogu reći da je padobranstvo sport u kojem na natjecanjima uglavnom nailaziš na iste ljude tako da se dobro poznajem sa padobrancima iz svih zemalja Europe. Padobranci su kao jedna velika obitelj s obzirom da se često viđamo, družimo i okupljamo, što privatno a što zbog padobranstva na koje se svodi većina naših razgovora. Kod nas nema nikakvih podjela, bilo rasnih, nacionalnih ili vjerskih. Zbog toga je padobranstvo jedan jako lijepi sport.
– Najljepši događaj?
Mogu reći da mi je i ovaj skok iznad Dubrovnika jedan od najljepših skokova jer je Dubrovnik prelijepi grad, a pogotovo iz ptičje perspektive i sigurno će mi ostati u sjećanju kao jedna od najljepših destinacija na kojima sam skakala. Još bih mogla izdvojiti skakanje ženskog rekorda iznad Batajnice 2013.godine. Tada se okupilo 19 žena iz različitih dijelova Europe. Bilo je jako lijepo druženje. Kamp je trajao deset dana. Napravili smo formaciju u slobodnom padu od nas 19. Bilo je naporno ali iznimno edukativno s obzirom da sam ja učestvovala u tom rekordu sa svojih 150 skokova a odradila sam puno više od onog što su instruktori očekivali od mene a i više nego što sam ja mislila da znam i mogu.
– Loša iskustva?
Kao i u svemu i u padobranstvu ima loših iskustava ali ima jedna jako dobra stvar koju sam naslijedila iz obitelji a to je da nakon lošeg iskustva moraš apsolutno isti trenutak ići dalje, a ne preispitivati sebe i dovoditi u pitanje jesi li ti za to i da li je to tebi potrebno u životu. Te stvari sam prolazila tako da sam sama uzimala padobran na leđa i nastavljala.
– Gdje je Ana-Marija za 10 godina?
Ana-Marija je za 10 godina na istom poslu, na Aerodromu Podgorica, vjerojatno sa dosta više skokova i pečata u putovnici nego sada. Nadam se da ću obići još više destinacija što se tiče skokova. Nadam se da ću postati instruktor za što imam sve uvjete ali s obzirom da u Crnoj Gori nemamo školu ni načina da obučavam nekoga, što se nadam da će se promjeniti u narednih 10 godina. Uz to nadam se da ću biti majka i da ću svojoj djeci ukazati na ljepote padobranstva. Vjerujem da ću imati obitelj koja će voljeti aerodrom jer je to posebno mjesto sa posebnom atmosferom. Ja sam imala najljepše moguće djetinjstvo baš na aerodromu.
Pošto imam punu podršku svojih roditelja, brata i sestre, nadam se da ću takvu podršku imati i u svojoj budućoj obitelji.
– Koje su ti najveće želje?
Najveće želje su mi da skačem discipline koje do sada nisam skakala npr. wingsuit što se nadam da ću uspjeti još ove godine i naravno skakati sa veće visine. Želja mi je da me zdravlje posluži pa da se ovim bavim što duže. Naravno voljela bih i natjecateljskom dijelu ostvariti što bolje rezultate, pri čemu nam treba podrška naše države i saveza.
Nakon razgovora sa nama, Ana-Marija je sjela u svoj auto i sama, kako je i došla u Dubrovnik, vratila se u Crnu Goru gdje su je čekale obaveze.
Stoga, cure (a i momci) raspitajte se o Aeroklubovima u vašoj blizini i iskusite stvari o kojima nam je Ana-Marija govorila. Možete i vi imati osmijeh na licu koji naša gošća nije skidala dva dana dok je bila ovdje.
Autor zahvaljuje Ana-Mariji na razgovoru i pozivu da je posjetimo “na njenom terenu” 07-09.travnja.2017.godine na aerodromu Kapino Polje u Nikšicu gdje se također organiziraju tandem i solo skokovi. Nastojati ćemo doći.
Foto: Avioradar – N.S. / ZTK Dubrovnik – J.V./ DBV 03/17
Video: Ana-Marija Grubač – DBV 03/17 [U pripremi]
