Moj prvi i najdraži let avionom

Foto: Iz arhive M.H. (avioradar)

Mnoge stvari koje doživimo po prvi puta nam se duboko urežu u sjećanje. Da li su to prve ljubavi, prvi posao, prvi dani u školi ili fakultetu, prva vožnja automobila, često se možemo sjetiti tih događaja. Isto tako se pamte prvi letovi avionom. Ekipa avioradara se odlučila prisjetiti gdje su oni to letjeli po prvi puta i koji im je bio najdraži let, pa ćemo vam odati te naše male tajne i zanimljive događaje koji su se dogodili na njima.

Vjekoslav Kolarec – suosnivač Avioradara

„Moj prvi let avionom bio je u ljeto 2008 godine iz Zadra za Zagreb sa tada još novim avionom. Bio je to DASH8-Q400 registracije 9ACQB. Na checkinu sam zamolio djelatnicu da mi da mjesto skroz otraga do prozora na desnoj strani što je ona i učinila. Nažalost nakon polijetanja i prekrasne panorame grada Zadra više nisam imao što vidjeti jer smo od Velebita cijelo vrijeme bili u oblacima skoro do početka piste u Zagrebu.

Nažalost taj svoj prvi let sam zapamtio i po opečenom i bolnom jeziku još tri dana nakon leta, jer sam zbog svoje želje da sjedim skroz otraga, jutarnju kavu koja se dijelila u avionu dobio zadnji. Minutu nakon što je kava stigla obratio se kapetan i rekao da smo započeli slijetanje u Zagreb, nakon toga je išla objava da se sklope stolići, a ja uopće ne razmišljajući srknem onako vruću kavu i fino se opečem. Inače, let je bio vrlo ugodan i miran bez ijednog trzaja, slijetanje također odlično.

Od toga dana naredalo se letova i aviona, bilo je tu i još DH8, B737, A319, 320,našao se i jedan Wide body A330, bilo je i kokpita koji su posebna priča , ali Dash je ostao zapamčen i u srcu kao prvi kojim sam letio.“

Jan Kotek – glavni urednik portala

„Moj prvi dolazak na zračnu luku bio je kada sam imao 3 ili 4 godine, kada me je dida odveo na terasu zračne luke u Dubrovniku, u to vrijeme slučajno baš u Dubrovniku, jer smo tamo bili na godišnjem odmoru. Prvi let bio je krajem osamdesetih godina iz Splita za Beograd sa JATovim zrakoplovom Douglas DC-9. Ali obzirom da sam bio dijete, detalja s tog leta se ne sjećam. Drugi let probudio je u meni ljubav prema zrakoplovstvu. Bilo je to srpnju 1995. godine na letu iz Praga za Split sa zrakoplovom Tupolev TU-134 od ČSA Czech Airlines. Tada su zrakoplovi Tupolev TU-134 već napuštali flotu češkog prijevoznika, pa je povratni let bio u novom zrakoplovu Boeing 737-500. Od 1996. godine pa nekoliko narednih godina letjeli smo redovito između Praga i Splita sa direktnom charter linijom Croatia Airlinesa sa zrakoplovima Boeing 737-200. Croatia Airlines je u to vrijeme pored redovite linije iz Zagreba za Prag imala i čak dva leta tjedno na direktnoj charter liniji iz Splita za Prag, i to u konkurenciji s ČSA, koji je također imao dva leta do četiri tjedno na ovoj liniji. (Slika je iz 1996 ili 1997. godine)

Foto: Iz arhive J.K. (avioradar)

Koji let je bio najdraži? Bilo je to 2008. godine sa zrakoplovom Boeing 737-700 slovačkog prijevoznika SkyEurope na liniji iz Praga za Rim. Zašto? Jer mi je otvorio svijet turističkih putovanja zrakoplovom, jer svi prijašnji letovi su bili sa nekim razlogom prijevoza s jednog mjesta na drugo, ali let sa SkyEurope za Rim je bio prvi turistički let “bez razloga”. Još uvijek ne mogu prežaliti da je SkyEurope propao. Ostaje u mom srcu, kao najdraži zračni prijevoznik.“

Karlo Mudri – desk / fotoreporter

„Moj prvi let je bio u helikopteru na aerodromu Lučko sa 6 godina. Kao djetetu koje nije nikad prije nije bilo toliko blizu zrakoplovu taj let je bio izrazito uzbudljiv. Samo odvajanje od tla po prvi put u životu bilo je zanimljivo. Nakon polijetanja i prvog preleta aerodrom, krenuli smo put Zagreba na visini od oko jednog-dva kilometra, predivno je bilo Zagreb koji mi je bio kao na dlanu. Po povratku, preletjeli smo aerodrom po drugi put i to je podsjećalo na brišući let, nisko i jako brzo.

Teško je reći da li mi je to najdraži let, svaki je let poseban na svoj način ali taj će mi bit vječno urezan u pamćenje jer je bio prvi put da sam se “odvojio” od zemlje. Ali ako bi trebao izdvojit najdraži, to bi bio let na liniji iz Zagreba za Dubrovnik. Dan je bio predivan, pogled na grad Dubrovnik je bio predivan i sve je u tom danu bilo predivno. Iako je let trajao jako kratko, “zalijepio” sam se za prozor i od polijetanja do slijetanja nisam glavu skrenuo sa horizonta. A ono što je najposebnije na tom letu bilo je što sam “zacementirao” želju da do kraja života želim raditi kao tehničar na avionima.“

Foto: K.M. (avioradar)

Nenad Sredojević – suosnivač Avioradara / desk

“Prvog leta se sjećam u magli (valjda je to bio prvi, ne mogu provjeriti), ali znam da je bio DC9 na letu iz Dubrovnika za Beograd sa JAT-om. Na žalost nemam fotku ni detaljnje podatke jer je to bilo početkom osamdesetih kad sam još nos brisao rukavom. Ljubav prema avijaciji je već bila rođena jer mi je prilaz stazi USS12 na dubrovačkom aerodromu vodio, tako reći preko kuće. Pogled u nebo je od tih dana ostao.

Najdraži let mi je malo problematičan jer jedan od tih letova je putovanje iz Dubrovnika za Male na Maldivima, koji sam odradio poslovno u sklopu FAM trip-a Turkish Airlinesa. A330 na relaciji IST-CMB-MLE u business klasi je nešto neopisivo ali ipak, kao zrakoplovnog entuzijastu, moram priznati da let sa MD11 KLM-a početkom 2000-ih iz AMS za LOS u Nigeriji zauzima posebno mjesto u mom srcu jer sam imao čast letjeti sa tim, po meni neponovljivim strojem.”

Foto: N.S. (avioradar)

Vesna Ćosić – suosnivačica Avioradara

„Moj prvi let je bio prije nekih 10-ak godina u sklopu eksurzije na relaciji DBV-ZAG sa Croatia Airlines-om. Prvi put je nešto posebno i to se riječima opisati ne može.

Zasigurno mi je najdraži let onaj poslovni iz Istanbula za Male na Maldivima preko Colomba u Šri Lanki koji sam odradila sa Nenadom u sklopu FAM trip-a Turkish Airlinesa. Pretpostavljate da destinacija igra veliku ulogu u mojoj odluci ali mislim da je i business klasa, kao i sama kompanija s kojom sam letjela i doživljaj koji je to sve pružilo uvelike utjecalo na moju odluku.”

Foto: N.S. (avioradar)

Marina Hinić – suosnivačica Avioradara

“Ja bih, da me sjećanje služi, mogla valjda napisati roman o svojim letenjima. Što ‘putničkim’, a pretežito radim.

Jedini kojega se pouzdano ne sjećam, a po priči sam imala dva i pol mjeseca, bio je onaj u DC3 na relaciji Dubrovnik Beograd. Sad možeš znati koliko je to prije sto godina bilo. Pričala mi mama kako se u DC3 ulazilo kao da ideš na ekspediciju na Himalaje, a kad si sjeo u sjedalo osjećao si se kao na plaži. U ligeštulu. Nakon toga su me starci redovito, nekoliko puta godišnje slali samu (UM) po rodbinama. Sve unutar bivše države. I sve sa JATom. Naravno da ne treba previše razmišljanja oko toga kako sam ja zavoljela avijaciju.

Čim se ukazala prva prilika, postala sam stjuardesa (STW). Najluđi radni let su bili svi na TU134A. Za to si stvano morao imati motiva 🙂 Najopasniji radni let je bio onaj prilikom otvaranja pontonskog mosta na Maslenici. 1993. Najemotivniji radni let je bilo prvo slijetanje u Zračnu luku Dubrovnik. Nakon poratnog otvaranja.

Foto: Iz arhive M.H. (avioradar)

Od putnih letova, izdvojila bih onaj sa Air Franceom iz Rio de Janeira (GIG) preko Sao Paula (GRU) za Pariz (CDG) . Kad si airline staff, većinom putuješ sa kartama sa izvjesnim popustom. Spreman si na sve, pa i na mogućnost da se ne ukrcaš. Kao jedan od tips and triks u tom pogledu, dobro je obratiti pažnju i na odijelo koje u ovom slučaju čini čovjeka. Jer ako si skockan, a tu mslim ako nisi u kratkim hlačama, japankama i raščupan, imaš čak i neke šanse da te prime u višu klasu. Također je neko airline staff pravilo da se po ulasku u avion na kojem putuješ, posadi tog aviona i identificiraš. Ne da bi se pravio važan, njih ne možeš impresionirati :), nego da im daš do znanja da na tebe mogu računati ako nešto pođe po zlu. Jer je let bio jako pun, a jer sam baš bila u super haljini i bez ručne prtljage, prime mene oni u Bussines Class. O veselja. I na ulasku se pristojno javim purseru, mahnem ID-em i velikim osmjehom i krenem prema svojem C-class jackpotu. Samo što sam sjela, eto njega. Eexcusez-moi … (ne, molim te, nemoj me micati odavde…) would You like to go to First class. Some passengers …. Uopće mu nisam dala da završi rečenicu.

Osim po raju nebeskom sa tog upper decka, da bilo je to na B747 :D, taj let pamtim i po Nicorette tableticama i žvakicama koiima te tamo gore opskrbe. Jedino što je bilo grozno je, kad sletiš u Pariz, tjeraju te van.”

Bruno Habus – projekt menadžer / desk

“Svibanj 2006., Zagreb-Dubrovnik, Croatia Airlines Airbus A320 9A-CTM (u Star Alliance livery-u). Tada sam tek napunio 7 godina, ne sjećam se gotovo ničega, osim napadaja panike i straha po ulasku u zrakoplov. Ne sjećam se toga toliko dobro da definiram strah, možda je bio prisutan neki klaustrofobičan osjećaj ili možda samo napunjena glava gledanjem filmova poput ‘Let 93’ (koji je nepunih mjesec dana prije tog leta premijerno prikazan i svi su pričali o njemu). Svi ti strahovi i napadaj panike su nestali kao rukom odnešeni pri ‘odljepljivanju’ zrakoplova s piste. Jako se dobro sjećam prelijetanja Zagreba i izranjanja iz magle i oblaka u ta savršeno plava nebeska bespuća. Tog dana sam zavolio avione i sve vezano uz njih, a piloti, stjuardese i mehaničari su postali moji idoli i zanimanje iz snova. Od panike i straha, do želje da karijeru provedem u kokpitu zrakoplova koja me još i danas, 12 godina kasnije, drži – a sve je promijenilo samo jedno polijetanje

Najdraži let je bio let iz Lisabona za Amsterdam (KL1692). Polijetanje u 5 sati ujutro. Aerodrom prazan, čuješ odzvanjanje svojih koraka po terminalu. Zrakoplov: Boeing 737-800 (PH-BXV). Odmah nakon boardinga, 90% putnika je zaspalo, a nekoliko sekundi nakon polijetanja, ispod nas puca pogled na Lisabon u mraku, osvijetljen samo uličnom rasvjetom.

Pola sata nakon polijetanja, baš negdje iznad granice Španjolske i Francuske, počelo je izlaziti sunce. Nijanse rozih i žutih zraka počele su se probijati kroz prozore u kabinu. A prve zrake u kombinaciji s oblacima ispod pružale su jednostavno pogled koji oduzima dah. Kako je većina putnika spavala, prošetao sam se po kabini i gledao pogled. S desne strane, izlazak sunca iznad Francuske, a s lijeve, još uvijek mrak i pogled na Atlanski ocean.”

Foto: B.H. (avioradar)

Ivo Gračanin – desk

“Prvi let se dogodio spontano, tamo negdje 2002. godine sam bio sa izviđačima na natjecanju u Koprivnici. Ekipa iz Osijeka umjesto da dolaze sa autom, oni su iznajmili avion i doletjeli u Koprivnicu, moram priznati da su bili atrakcija, to je bio dolazak u velikom stilu. Čak su si dovezli i skuter. U razgovoru sa njima vidjeli su da puno ljudi nikada nije letjelo avionom, pa su u dogovoru sa pilotom odlučili da omoguće dijelu sudionika let iznad Koprivnice. Zapisali smo se na listu, pa su odredili grupice i drugo jutro krenuli prema aerodromu. U to vrijeme nisam toliko bio zagraijan za zrakoplovstvo, to me primilo tek kasnije. Prvi šok je bilo saznanje da je aerodom ustvari obična ledina koja kao uzletno sletnu stazu koristi livadu. U daljini smo ugledali nekakav hangar i pored njega lijepi bijeli avion. No kada smo se približili hangaru ispred njega je bio avion koji nam je izgledao kao da ga je slagao Grunf. Bio je to Antonov An-2. E sad smo ostali zaprepašteni, jer u tome čemo letjeti. Sjećam se kako smo morali „navijati“ propreler kako bi mogli poletjeti, barem su nas tako zafrkavali. Ušli smo u avion, u njemu samo dvije klupe sa strane. Jedan prijatelj je dobio čast sjediti u kokpitu i pita da li moramo ugasiti mobitel. Svi smo se nasmijali, jer valjda jedini elektronički uređaj u njemu je bila rasvjeta kabine. Sjećam se i unutrašnjost, avion unutra nije imao nikakvih obloga, vidio se metalni trup, čak i sajle koje pokreću upravljačke površine. Zaprepastilo nas je kako je avion brzo potegnuo i vinuo nas u zrak. Drugi prijatelj koji očito ne voli visinu je držao neku ručku tako snažno da smo mislili da će se ista rastopiti. Letjeli smo nekih par minuta i ubrzo sletjeli. Slijetanje je bilo dosta nježno, unatoč tome što se slijeće na travu, očekivali smo da će biti puno gore.

Što se tiče najdražeg leta nekako se teško mogu odlučiti, tako da ću izdvojiti par dražih letova koji ulaze na top listu. Jedan od tih letova je i specijalni let sa Lufthansinim Airbusom A350 između Minhena i Budimpešte povodom 50 godina letenja prema centralnoj i istočnoj Europi, a prilikom slijetanja u Budimpeštu smo napravili low pass i po prvi puta sam imao priliku vidjeti kako je to kada te vatrogasci dočekaju sa „water salute“. Također se moram sjetiti svog prvog leta sa Airbusom A380 od Malaysia Airlines na letu između Kuala Lumputa i Hong Konga ili prvi interkontinentalni let sa KLM-ovim Boeingom 747 do Šangaja. Jedno od fascinantnijih letova je slijetanje na aerodrom u Cuscu u Peruu gdje avioni imaju jako zanimljiv prilaz između brda ili let sa Lufthansom u Kanadu u njihovom business class. Ma stvarno je puno letova odrađeno i moram priznati da je dosta teško odlučiti koji mi je baš najdraži let.”