Projekt London Thames Hub Airport predstavljao je kulminaciju više od sedam desetljeća rasprava o potrebi preseljenja ili temeljite transformacije glavnog londonskog zračnog čvorišta. Iako nikada nije ostvaren, taj je koncept ostao jedan od najambicioznijih i najdetaljnije razrađenih infrastrukturnih prijedloga u suvremenoj britanskoj povijesti, jer je u jednoj viziji pokušao povezati zrakoplovstvo, željeznicu, pomorski promet, energetiku, logistiku, zaštitu od poplava i regionalni razvoj.
Zamisao o zračnoj luci u estuariju Temze pojavljuje se još u 1940-ima, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada se već tada razmatralo dugoročno rješenje londonskog zračnog prometa. U to vrijeme Croydon Airport bio je glavna londonska zračna luka, no vrlo brzo je postalo jasno da neće moći pratiti rast prometa. Izgradnja zračne luke Heathrow Airport 1946. godine privremeno je riješila problem, ali već tijekom 1950-ih i 1960-ih nagli porast broja putnika otvorio je pitanje dodatnih kapaciteta. Heathrow i Gatwick postali su okruženi urbanim razvojem, a prilazi zrakoplova iznad grada sve su više opterećivali stanovništvo bukom i zagađenjem.
Prvi ozbiljan pokušaj rješavanja tog problema bio je projekt Maplin Sands početkom 1970-ih. Nakon rada Roskillove komisije, britanska je vlada odlučila izgraditi potpuno novu zračnu luku na umjetno nasutom području u estuariju Temze, uz luku, brzu željezničku vezu i čak novi grad za stotine tisuća stanovnika. Projekt je dobio zakonsku osnovu kroz Maplin Development Act 1973., no već 1974. godine, nakon promjene vlasti, napušten je zbog enormnih troškova i promijenjenih procjena potražnje.
Unatoč tome, ideja zračne luke na estuariju nikada nije nestala. Tijekom 1990-ih i 2000-ih razmatrane su lokacije poput Cliffea na poluotoku Hoo, Isle of Sheppeyja te offshore umjetnih otoka, uključujući koncept Marinair. Nijedan prijedlog nije prošao dalje od studija izvedivosti, uglavnom zbog visokih troškova, ekoloških rizika i neizvjesne potražnje. Istodobno, Heathrow je od ranih 1990-ih radio gotovo na maksimalnom kapacitetu, a više od 750.000 ljudi živjelo je unutar zone značajne izloženosti buci, što je dodatno pojačavalo pritisak za pronalazak alternativnog rješenja.
U tom se smislu početkom 2010-ih pojavljuje Thames Hub Airport, najcjelovitiji i najambiciozniji prijedlog do tada. Projekt je razvijen pod vodstvom arhitekta Norman Foster i njegovog ureda Foster + Partners, u sastavu šire vizije nazvane Thames Hub integrated infrastructure vision. Ta vizija, predstavljena 2011. godine, nije se bavila samo zračnom lukom, nego je nudila integrirani infrastrukturni sustav: novu brzu željeznicu oko Londona, povezivanje s britanskom i europskom željezničkom mrežom, novi cestovno-željeznički prijelaz preko Temze, snažniju zaštitu od poplava uz mogućnost proizvodnje obnovljive energije te nacionalno središte za prijenos energije, vode i podataka.
Sam Thames Hub Airport bio je zamišljen kao zračna luka izdignuta na platformi, smještena na Isle of Grain, djelomično iznad mora, ali povezana s kopnom. Predviđene su četiri uzletno-sletne staze raspoređene u dva paralelna para, s početnim kapacitetom od oko 110 milijuna putnika godišnje, uz mogućnost širenja na 150 milijuna. Zahvaljujući uzlijetanju i slijetanju iznad vode, buka nad gusto naseljenim područjima bila bi drastično smanjena, a zračna luka bi mogla raditi 24 sata dnevno. Brza željeznička veza trebala je omogućiti dolazak do središta Londona za otprilike 25 minuta, dok bi izravno povezivanje s europskom željezničkom mrežom smanjilo potrebu za kratkim letovima.
Projekt je imao i snažnu geostratešku dimenziju. Foster i suradnici tvrdili su da London postupno gubi prednost kao globalno čvorište između Sjeverne Amerike i Euroazije zbog pojave long-haul zrakoplova i rasta novih hubova poput Dubaija. Nova zračna luka u estuariju trebala je ponovno učvrstiti britanski položaj u globalnoj mreži zračnog prometa, dok bi se prostor Heathrowa oslobodio za masovnu stambenu i poslovnu prenamjenu.
U srpnju 2013. Foster + Partners službeno su podnijeli projekt Thames Hub Airport instituciji Airports Commissiona kao jedno od rješenja za budućnost britanskog zrakoplovstva. Međutim, već u prosincu iste godine Komisija ga nije uvrstila u uži izbor projekata. Konačna odluka donesena je u rujnu 2014., kada je zaključeno da projekt ima „značajne nedostatke koji kolektivno nadmašuju njegove potencijalne koristi“, opisujući ga kao neizvedivo skup, iznimno problematičan s okolišnog aspekta i izrazito disruptivan za zajednice i gospodarstvo.
Popis problema bio je dugačak. Estuarij Temze ključno je stanište ptica selica, što povećava rizik od sudara s pticama. Uz to, u blizini se nalazi olupina broda SS Richard Montgomery s više od 1.400 tona eksploziva iz Drugog svjetskog rata. Zračni prostor jugoistočne Engleske već je izrazito zasićen, a tadašnji čelnik britanske kontrole zračnog prometa upozorio je da je upravo to „najgore moguće mjesto“ za novu zračnu luku. Dodatno, studije britanske meteorološke službe pokazale su da bi magla u estuariju bila i do tri puta češća nego na Heathrowu, što bi smanjilo operativnu pouzdanost.
Projekt je imao snažnu političku podršku tadašnjeg londonskog gradonačelnika Borisa Johnsona, zbog čega je u javnosti često nazivan „Boris Island“. Istodobno je bio i meta žestokih kritika, kako zbog troškova koji su procjenjivani na između 60 i 100 milijardi funti, tako i zbog potencijalnog gospodarskog šoka koji bi zatvaranje Heathrowa prouzročilo zapadnom Londonu.
Danas se Thames Hub Airport promatra kao simbol britanske sklonosti velikim, ali neostvarenim infrastrukturnim vizijama. Iako nikada nije izgrađen, projekt je ostavio dubok trag u raspravama o budućnosti londonskog zračnog sustava i ostaje referentna točka u svakom ozbiljnom promišljanju kako uskladiti globalne ambicije, okolišna ograničenja i političku stvarnost.
