Boeing 747 postao je simbol zračnog prometa druge polovice 20. stoljeća, no malo je poznata epizoda u kojoj je ovaj američki „jumbo jet“ u Japanu dobio i nadimak „Super Airbus“. Riječ je o posebnoj verziji 747-100SR („Short Range“), namijenjenoj isključivo domaćim japanskim linijama na kojima je broj putnika bio važniji od doleta. Iako nema nikakve veze s europskim proizvođačem Airbusom koji će popularnost steći kasnije, naziv je savršeno opisivao njegovu ulogu – bio je to pravi „zračni autobus“.
Početkom sedamdesetih godina Japan je bilježio nagli rast zračnog prometa. Linije između Tokija, Osake, Fukuoke i Sappora bile su među najopterećenijima na svijetu, a trajale su sat do dva. Japan Airlines tražio je zrakoplov koji će izdržati veliki broj dnevnih ciklusa polijetanja i slijetanja te ujedno prevoziti nekoliko stotina putnika odjednom. Boeing je ponudio rješenje u obliku 747-100SR. U usporedbi s osnovnim modelom 747-100, ova inačica imala je ojačana krila, trup i stajni trap, a smanjena količina goriva omogućila je povećanje kapaciteta putnika. Prvi je ušao u flotu JAL-a 7. listopada 1973. godine.
Kasnije su se pojavile dodatne inačice. Boeing je razvio 747-100B, inačicu s povećanom maksimalnom težinom pri polijetanju (MTOW) i dužim doletom, no japanskim prijevoznicima i dalje je bila važnija verzija SR s maksimalnim brojem sjedala. Od 1978. uveden je 747-100BSR („Better Short Range“), još robusnija inačica u floti JAL-a i ANA-e, dok su dva najposebnija bila SUD („Stretched Upper Deck“), s produženom gornjom palubom i konfiguracijom koja je mogla prevoziti i do 563 putnika. To je ujedno bio i razlog zašto je u Japanu dobio nadimak „Super Airbus“.
Iako izvori navode različite informacije, pretpostavlja se da je tijekom tri desetljeća u Japanu isporučeno ukupno sedam osnovnih 747-100SR, dvadeset 747-100BSR te dvije SUD verzije. Među njima se posebno ističe zrakoplov reg. oznake JA8117, prvi isporučeni 747-100SR, koji je nakon službe u JAL-u završio u NASA-i kao Shuttle Carrier Aircraft s registracijama N747BL i N911NA. Nažalost, jedan od zrakoplova, JA8119, ušao je u povijest zbog tragične nesreće leta 123 iz 1985. godine, dok je primjerak ANA-e JA8147 nakon povlačenja pronašao novu ulogu kao kulisa u filmu “War of the Worlds” gdje je “glumio” zrakoplov koji se ruši.
Za japanske putnike prizor Boeinga 747 na kratkim domaćim linijama bio je svakodnevica, a na letu od Tokija do Osake često je putovalo više od 500 ljudi u jednom zrakoplovu. Takva konfiguracija bila je jedinstvena u svijetu jer je 747 izvorno zamišljen kao dugolinijski interkontinentalni zrakoplov, a ne za domaći „shuttle“ prijevoz. Upravo ta specifičnost daje dodatnu draž priči o „Super Airbusu“.
Krajem devedesetih i početkom novog stoljeća na tržište su stigli manji, ekonomičniji twinjet zrakoplovi poput Boeinga 767 i 777 te Airbusa A330, koji su nudili manju potrošnju goriva te jednostavnije i jeftinije održavanje. Uz to, Japan je uložio iznimna financijska sredstva u razvoj brzih željeznica, što je smanjilo zanimanje za zračnim prijevozom na domaćim linijama. Posljednji 747-100SR povučen je iz prometa 2006. godine, čime je završeno jedno izuzetno poglavlje japanskog zrakoplovstva.
„Super Airbus“ ostaje podsjetnik na razdoblje kada je japansko tržište diktiralo inovacije, a Boeing je za svoje kupce izradio najveći „zračni autobus“ ikad i to ne u metaforičkom, nego u doslovnom smislu. To je bila priča o 747-ici koja je, paradoksalno, ponijela ime svog najvećeg budućeg konkurenta.
