1. srpnja 2024. na zračnoj luci Brač (LDSB/BWK) zbio se jedinstveni događaj: nakon 13 sati i 24 minute leta od zračne luke Honningsvåg (HVG/ENHV) u Norveškoj, na samom sjeveru Europe, i sve vrijeme u pratnji svjetla dana, u 11:34 po lokalnom vremenu sletio je zrakoplov SHRK registracije OK-BUG11, upravljan češkim pilotom Jiříjem Prušom koji je tako uspio u naumu postići distance flight rekord koji je vrlo vjerojatno također neslužbeni svjetski rekord ultralakih zrakoplova. No, Jiří Pruša uistinu nosi i službeni naslov rekordera: https://www.fai.org/record/20009
Dan ranije, službenica zemaljske operative zračne luke Brač u primljenom je planu leta primijetila napomenu o pokušaju obaranja svjetskog rekorda i odmah o tome obavijestila upravu zračne luke i kolege nakon čega se osmislio skroman, ali srčan doček.
A, sutradan nakon ovog posebnog događaja, iskoristili smo priliku za razgovor s g. Prušom.
AR: Kao uvod u razgovor, možete li nam reći kad ste primijetili da Vas letenje počinje zanimati i kako je tekao put do Vaših današnjih postignuća?
JP: Mislim da je počelo kad sam bio četverogodišnjak jer je moj otac radio na praškoj zračnoj luci gdje sam običavao ići s njim i promatrati zrakoplove. No, s 14 godina otpočeo je moj stvarni letački život kad sam počeo trenirati letenje u jedrilici. Do šesnaeste godine stekao sam pilotsku dozvolu za letenje jedrilica na kojima sam letio do 2000., kad su se zbivale političke promjene u državi i kad sam otkrio zanimanje za motorni zrakoplov koji je pružao mogućnost letenja i izvan granica. Ustvari, letenje samo iznad i oko aerodroma nije mi bilo dovoljno zanimljivo. Tako sam prvi ultralaki zrakoplov kupio 2004. No, još uvijek se nisam potpuno predao letenju jer sam u to vrijeme još uvijek aktivno i naporno radio. Kad sam pokrenuo vlastiti posao, mogao sam slobodnije raspolagati svojim vremenom. Zatim sam u SAD-u stekao PPL što je vrlo dobrodošlo budući da u tom slučaju komunicirate isključivo na engleskom jeziku. Također, za to vrijeme sam imao priliku i podosta letjeti na veće zračne luke što je također važno.
Brzo sam stekao dozvolu jer sam isključivo tome posvetio šest tjedana bivanja u SAD-u, tako da sam ono što je potrebno ostvariti za stjecanje dozvole ostvario puno brže nego netko tko se obučava paralelno uz svoj redoviti posao te za obuku može izdvojiti samo dan-dva tjedno. Letio sam svakodnevno po nekoliko sati i tako letačkom promišljanju otvorio prostor postati dijelom mog sustava.
Nakon stečene dozvole, u iznajmljenom zrakoplovu škole letio sam duž SAD-a i ustvari postao zadivljen letenjem prostranstvima tako da sam zatim u Južnoafričkoj Republici iznajmio Cessnu. Pojavio se problem da sam tamo trebao certificirati svoju dozvolu pa sam morao polagati i njihova pravila letenja. Naknadno sam ustanovio da zrakoplov koji sam tamo iznajmio nije bio baš u dobrom stanju. Običavao sam reći da ima “optimističan” pokazivač stanja goriva 🙂 Naime, uvijek je pokazivo da je spremnik pun pa sam uza se imao štapić kojem sam više vjerovao 🙂 Drugi problem je bio što motor nije uvijek htio upaliti 🙂
Dok sam bio u Africi, preletio sam Južnoafričku Republiku, Namibiju, Zambiju, Botswanu… Bilo je vrlo zanimljivo.
Zatim sam kupio Cirrus SR20 i počeo s letenjem po Europi.
Potom sam kupio dozvolu za objavljivanje magazina o zrakoplovstvu Flying Revue (www.flying-revue.cz) koji je danas magazin broj jedan u Češkoj u tom području. Smatrao sam kako je sjajno dijeliti s drugima ono što vidiš i što znaš, sva ta stečena iskustva. Zatim sam objavio nekoliko knjiga, među kojima je i udžbenik o engleskom jeziku u zrakoplovstvu koja danas zauzima važno mjesto u Češkoj u tom području. Sve što sam objavio, bili to članci u magazinu ili knjige, sve sam radio isključivo iz radosti dijeljenja jer iz toga uistinu nema zarade.
AR: Od pilota iz područja općeg zrakoplovstva zna se čuti kako kao da se sve manje osjećaju dobrodošlima na većim zračnim lukama gdje se odvija komercijalni promet. Dijelite li takvo mišljenje?
JP: Ovisi o zračnim lukama. Zračne luke koje se bave prijevozom obično ne vole opće zrakoplovstvo. I sigurnosne provjere na njima su jednako zahtjevne za sve, a često su i usluge na takvim zračnim lukama vrlo skupe za opće zrakoplovstvo.
Ali na zračnoj luci Brač se osjećam vrlo lijepo tretiran 🙂 Tu sam treći put, drugi put s ovim zrakoplovom. Dragi ljudi, razumne cijene, izvrsna usluga. Što bi jedan pilot mogao više poželjeti?!
AR: A sad ono trenutačno najvažnije: možete li nam nešto reći o ovom zadivljujućem pothvatu koji Vas je doveo na zračnu luku Brač?
JP: S long-distance letenjem započeo sam, ustvari, lani. Planirao sam letjeti do Kanade s jednim slijetanjem na Islandu. No, na Islandu je došlo do operativnih problema kad sam se odlučio vratiti. Letio sam od Reykjavika do Praga, što je duljina od 2.600 km. To je bilo prvo. Zatim sam lani u kolovozu ostvario svjetski rekord u long-distance letenju koji je priznat od strane FAI-ja. Radilo se o 1.912 km. Trebalo je zadovoljiti posebna pravila: morate letjeti u krugovima, zadani su kutovi koje morate odraditi, a zrakoplov i posadu mora izvagati inspekcija. Uvjet je da posadu mora činiti dvoje ljudi i istovremno nam je MTOW bio ograničen na 600 kg, tako da spremnike za gorivo nismo mogli u cijelosti napuniti.
No, razmišljao sam o stvarnom dostizanju rekorda, o tome koliko najdalje mogu letjeti. Obavio sam sve izračune i pomislio kako bih mogao letjeti od Lisabona do Larnace na Cipru, ali problem je što dan nije dovoljno dug, a ovaj zrakoplov nije opremljen za noćno letenje. Tad počneš promišljati: u lipnju, u srpnju, imaš duge polarne dane u sjevernoj Norveškoj! 🙂 Ta mi je zamisao pala na pamet negdje u studenom prošle godine i polako se počela razvijati. No, svakako treba oprezno pristupiti razvoju zamisli: da sam poletio u 18 ili 19 sati, uhvatila bi me noć nad južnom Švedskom. Zato sam najranije mogao poletjeti oko 22 sata kako bih sve vrijeme bio praćen dnevnim svjetlom. Skoro duž cijelog leta sam mogao vidjeti sunce. Upravo to mi i jest bio najzanimljiviji dio leta: cijelu noć letjeti pod dnevnim svjetlom. Vrlo zanimljivo iskustvo za ljude iz srednje Europe!
Ispunio sam VFR plan leta, no brinulo me hoće li netko prigovoriti jer vrijeme leta obuhvaća “noćne sate”, a VFR znači vizualno letenje što je u ovom slučaju bilo potpuno zadovoljeno. Zato sam kao početak leta odabrao zračnu luku Honningsvåg, ustvari slavni Nordkapp.
U početku sam planirao letjeti u Rim, ali dvije su me stvari odvratile od plana: jedno je bilo to što su moji prijatelji iz tvornice Shark planirali organizirati veliku svečanost dobrodošlice na Roma Urbe zračnoj luci. Na prvu mi se to učinilo sjajnim, ali zatim sam shvatio da bi to moglo na mene izazvati pritisak: znao bih da me očekuju pa bih možda osjećao da moram stići na odredište, a to bi moglo proizvesti pogrešne odluke. Zato sam zamolio da se doček otkaže.
Drugo je bilo ovo: kad dođem nad Pulu, s gorivom ću biti na 40-ak litara, a preda mnom je Jadransko more. Ili ću morati sletjeti i tako ne ostvariti svoj plan jer je Pula na 2.900 km od uzlijetanja, a želio sam prijeći više od 3.000 km, ili ću letjeti i završiti negdje u Jadranskom moru.
Tako sam donio konačnu odluku. Zatim sam kalkulirao koliko daleko mogu ići: Brač! Sjajno! Tamo imam i prijatelja, a i poznajem zračnu luku.
Postavio sam Brač kao odredišnu zračnu luku, a Zadar kao alternaciju. No, s obzirom na stanje goriva tijekom tog dijela leta, nije bilo potrebe sletjeti u Zadar. I evo me! 🙂 Nakon toplog dočeka kakvim me je iznenadilo osoblje zračne luke Brač, presretan sam što sam odlučio kako jesam 🙂
Statistika leta:
- zrakoplov Shark 600 registriran u ultralakoj kategoriji
- trajanje leta: 13 sati i 24 minute (polijetanje 30. lipnja u 2010 UTC, slijetanje 1. srpnja u 0934 UTC)
- prosječna brzina: 240 km/h
- prosječna potrošnja goriva: 18 l/h
- ukupna potrošeno goriva 240 l