Prvi ispitni Airbus A350-1000ULR namijenjen programu Qantas Project Sunrise završio je najduži let u svojoj dosadašnjoj razvojnoj kampanji. Zrakoplov MSN707 poletio je iz Melbournea i nakon 24 sata i 24 minute neprekidnog leta sletio u Toulouse u jutarnjim satima 28. srpnja, preletjevši 12.460 nautičkih milja, odnosno više od 23.000 kilometara.

Let iz Australije bio je povratni dio dvodijelne razvojne misije koja je započela 23. srpnja izravnim letom iz Toulousea prema Melbourneu. Prva dionica trajala je približno 20 sati, dok je povratak u Francusku postao najdulji let koji je ovaj razvojni primjerak dosad izveo.

MSN707 prvi je put poletio 2. lipnja, a opremljen je posebnom mjernom opremom kojom Airbusovi inženjeri prate rad pojedinih sustava u uvjetima kakvi će se pojavljivati na budućim ultradugim linijama Qantasa. Iako je riječ o razvojnom, a ne certifikacijskom letu, rezultati misije važni su za potvrdu sposobnosti zrakoplova prije uvođenja u komercijalnu uporabu.

Glavni cilj bio je dokazati da A350-1000ULR, pokretan dvama motorima Rolls-Royce Trent XWB-97, može izvesti let s ukupnim vremenom od otpuštanja parkirne kočnice do zaustavljanja na dolaznoj poziciji od najmanje 23 sata. Time se stvara potrebna operativna rezerva za Qantasove planirane letove u sklopu projekta Sunrise, za koje se očekuje do 21 sat i 40 minuta vremena u zraku, uz dodatno vrijeme potrebno za taksiranje, čekanje, moguće preusmjeravanje i druge operativne okolnosti.

Posebna pozornost tijekom obje dionice bila je usmjerena na udobnost u putničkoj kabini, rad klimatizacijskog sustava i upravljanje gorivom. A350-1000ULR opremljen je dodatnim stražnjim središnjim spremnikom goriva kapaciteta 20.900 litara, koji mu omogućuje izvođenje letova na udaljenostima od gotovo 10.000 nautičkih milja.

Airbusov testni pilot Xavier Pepin, koji je bio kapetan povratnog leta, objasnio je da je velik dio funkcionalnosti dodatnog spremnika već ispitan ranije, ali da su tijekom ove misije završene preostale provjere.

„Spremnik smo napunili kako bismo tijekom leta potvrdili sve potrebne parametre, pa su upravljanje gorivom i udobnost u kabini bili glavni fokus ispitivanja“, rekao je Pepin.

Tijekom prve dionice posada je koristila dugo vrijeme leta kako bi stabilizirala različite postavke temperature zraka i prikupila što preciznije podatke. Povratni let poslužio je za dovršavanje rezervnih ispitnih točaka koje nije bilo moguće završiti na putu prema Australiji.

Ispitan je i novi dvostruki prostor za odmor letačke posade, posebno razvijen za ultraduge misije A350-1000ULR. Sustav se sastoji od dvaju odvojenih prostora s vlastitim ulazima, čime se pilotima omogućuje ulazak i izlazak bez ometanja kolege koji se odmara u drugom dijelu.

Prostor za odmor tijekom leta bio je opremljen mjernim uređajima za praćenje rada ventilacije i klimatizacije, pa ga piloti nisu mogli koristiti za spavanje. Umjesto toga, odmarali su se u prostoru za odmor kabinske posade s osam ležajeva, smještenom u stražnjem dijelu zrakoplova.

Na letu iz Toulousea prema Melbourneu nalazila su se četiri Airbusova pilota, dva inženjera letačkih ispitivanja u pilotskoj kabini te još tri inženjera na radnim stanicama u putničkoj kabini. Kapetan prve dionice bio je Airbusov testni pilot Vincent Sibelle, koji je bio zadužen i za ukupnu organizaciju misije.

Na povratnom letu posadi su se pridružili Qantasovi kapetani Andrew Coull i David Summergreene. Obojica su već osposobljena za upravljanje A350, ali su tijekom ove misije prvi put letjela inačicom A350-1000ULR. Ukupno se na povratnoj dionici nalazilo pet pilota, trojica iz Airbusa i dvojica iz Qantasa.

Ruta iz Melbournea vodila je preko Tihog oceana prema Los Angelesu, zatim preko Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, Atlantika južno od Grenlanda, Ujedinjenog Kraljevstva i naposljetku prema južnoj Francuskoj.

Za prelazak Atlantika odabrana je sjevernija ruta kako bi se izbjegli objavljeni oceanski koridori koje koriste zračni prijevoznici. Budući da takvi koridori možda ne bi bili ažurirani u trenutku polijetanja iz Melbournea, Airbus je na taj način želio izbjeći moguće nesporazume s kontrolom zračnog prometa ili neusklađenosti u planovima leta.

Zbog iznimnog trajanja misije poseban je naglasak stavljen na upravljanje umorom. Piloti su bili raspoređeni u četverosatne smjene, ali su se članovi posade u pilotskoj kabini izmjenjivali svaka dva sata. Time je svaki pilot koji bi preuzeo dužnost imao dvosatno preklapanje s pilotom kojega je zamjenjivao, što je omogućilo detaljnu primopredaju i zadržavanje potpune situacijske svjesnosti.

Kada je jedan od Qantasovih pilota sjedio za komandama, na drugom se pilotskom sjedalu uvijek nalazio Airbusov testni pilot, budući da je Airbus tijekom razvojnog leta zadržao odgovornost za sigurnost i izvođenje misije.

„Organizirali smo raspored tako da Qantasovi piloti u određenim dijelovima leta mogu preuzeti upravljanje. Već su kvalificirani za A350, a ova im je misija omogućila prvo iskustvo s inačicom -1000ULR“, rekao je Pepin.

„Uživali smo u razmjeni znanja i odgovaranju na njihova pitanja tijekom zajedničkog ultradugog leta“, zaključio je.

A350-1000ULR razvijen je za najzahtjevnije komercijalne linije bez zaustavljanja. Qantas ga planira koristiti na rutama Project Sunrise, među kojima su izravni letovi iz Australije prema Europi i Sjevernoj Americi, a razvojni letovi MSN707 trebali bi potvrditi da zrakoplov može zadovoljiti operativne, tehničke i sigurnosne zahtjeve takvih putovanja.