NATO summit u Ankari donio je niz važnih odluka i najava vezanih uz zračne sposobnosti Saveza, od strateškog transporta i zračnog motrenja do pomorskog nadzora i borbenog zrakoplovstva. Dio dogovora odnosi se na konkretne nabave, dok drugi dio predstavlja politički i industrijski okvir za buduće zajedničke programe, pri čemu je naglasak stavljen na multinacionalnu suradnju, zajedničko financiranje i jačanje interoperabilnosti unutar Saveza.

Jedna od najvažnijih odluka odnosi se na pokretanje nove multinacionalne inicijative za zrakoplov Airbus A400M. Kako navodi Airbus u objavi za javnost, vlade Belgije, Hrvatske, Francuske, Poljske, Španjolske, Turske i Ujedinjene Kraljevine tijekom NATO Summit Defence Foruma u Ankari pokrenule su High Visibility Project za Airbus A400M. Inicijativa bi u konačnici trebala dovesti do uspostave multinacionalne flote temeljene na tom vojnom transportnom zrakoplovu.

Airbus navodi kako se novi projekt nadovezuje na uspjeh Multinational MRTT Fleet programa, odnosno zajedničke flote zrakoplova Airbus A330 MRTT, te je osmišljen kako bi se odgovorilo na nedostatke u strateškom zračnom transportu među europskim saveznicima. Model se temelji na načelu udruživanja i dijeljenja sposobnosti, pri čemu različite faze suradnje mogu uključivati multinacionalno vlasništvo i operiranje flotom A400M, ali i povezane usluge poput održavanja, potpore u obuci, infrastrukture i nabave.

Za Hrvatsku je ova inicijativa posebno zanimljiva jer se prvi put pojavljuje u kontekstu zajedničkog pristupa velikom vojnom transportnom zrakoplovu kakav Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ne koristi samostalno. NATO zasad nije objavio koliko će zrakoplova činiti buduću zajedničku A400M flotu, gdje će biti bazirana ni u kojem će se opsegu pojedine države financijski uključiti u program. Ipak, sama činjenica da se među sudionicama nalaze i države koje A400M nemaju u nacionalnoj uporabi pokazuje kako Savez želi širiti model dijeljenih sposobnosti na zemlje kojima bi samostalna nabava bila financijski i operativno zahtjevna.

Prema Airbusu, cilj projekta je stvoriti cjelovito rješenje koje bi učinkovitije ispunjavalo nacionalne i NATO potrebe, uz veću operativnu fleksibilnost u sposobnostima kao što su dopuna gorivom u zraku, odgovor na katastrofe, medicinska evakuacija i gašenje požara. Airbus pritom ističe kako je A400M danas okosnica zračne mobilnosti najvećih europskih članica NATO-a, uz više od 135 zrakoplova u uporabi i više od 270.000 sati naleta globalne flote.

Paralelno s inicijativom za A400M, NATO je, prema pisanju portala AeroTime, potvrdio i odabir Saabova sustava GlobalEye kao buduće platforme za zračno motrenje i rano upozoravanje, odnosno kao nasljednika flote Boeing E-3A Sentry AWACS. GlobalEye je temeljen na poslovnom mlažnjaku Bombardier Global 6000/6500, a opremljen je radarom Erieye Extended Range, koji omogućuje nadzor ciljeva u zraku, na moru i na kopnu. AeroTime navodi kako je planirana zajednička nabava do deset zrakoplova.

Odluka o GlobalEyeu posebno je značajna jer se NATO ranije odlučio za Boeing E-7A Wedgetail, no taj je plan napušten nakon promjena u američkim planovima nabave. Time je švedski Saab dobio priliku za najveći GlobalEye posao do sada, a istodobno se nastavlja trend jačanja europske obrambene industrije u ključnim NATO sposobnostima. Reuters, na koji se poziva AeroTime, navodi kako bi isporuke mogle početi oko 2030. godine, a procijenjena cijena po zrakoplovu kretala bi se između 400 i 450 milijuna američkih dolara.

Važan dio ankarskih dogovora odnosi se i na besposadne sustave za nadzor velikih morskih područja. AeroTime navodi kako su Danska, Finska, Njemačka i Norveška pokrenule nabavu do pet besposadnih zrakoplova Northrop Grumman MQ-4C Triton, namijenjenih dugotrajnom izviđanju i nadzoru na velikim visinama. Triton bi trebao ojačati NATO-ove ISR sposobnosti, odnosno obavještajno-izvidnički i nadzorni kapacitet Saveza, osobito u području Arktika, sjevernog Atlantika i drugih pomorski osjetljivih regija.

Danska je istodobno najavila i vlastitu nabavu dva zrakoplova Boeing P-8A Poseidon. Kako piše AeroTime, time se znatno jačaju sposobnosti pomorskog nadzora, protupodmorničkog djelovanja i zaštite suvereniteta na području Arktika i sjevernog Atlantika. Nabava se uklapa u danski obrambeni sporazum za razdoblje od 2024. do 2033. godine, a posebno je povezana s nadzorom područja oko Grenlanda i Farskih otoka. P-8A Poseidon, vojna izvedenica Boeinga 737-800, već koriste Sjedinjene Američke Države, Ujedinjena Kraljevina, Norveška, Australija i Njemačka.

Uz projekt A400M, Airbusova objava navodi i da je Finska službeno uključena u Multinational MRTT Fleet program. Time zajednička flota A330 MRTT sada okuplja devet država sudionica: Nizozemsku, Luksemburg, Norvešku, Njemačku, Belgiju, Češku, Švedsku, Dansku i Finsku. Prema Airbusu, u operativnoj uporabi nalazi se devet A330 MRTT zrakoplova od ukupno naručenih 12, a flota je dosad bila raspoređivana na istočnom krilu NATO-a, sudjelovala u civilnim i izbjegličkim evakuacijama iz Afganistana te u multinacionalnim vježbama u indo-pacifičkoj regiji.

Posebnu političku dimenziju summitu dao je i susret američkog predsjednika Donalda Trumpa s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, tijekom kojega je ponovno otvoreno pitanje mogućeg povratka Turske u krug korisnika F-35. Prema AeroTimeu, Trump je izjavio da će Sjedinjene Američke Države ukinuti sankcije Turskoj i donijeti odluku o mogućoj prodaji F-35, no ključno otvoreno pitanje i dalje ostaje turski ruski sustav protuzračne obrane S-400.

Turska je iz programa F-35 izbačena 2019. godine upravo zbog kupnje S-400, jer su Sjedinjene Američke Države procijenile da ruski sustav predstavlja neprihvatljiv sigurnosni rizik za zaštitu osjetljivih karakteristika zrakoplova, osobito njegove smanjene radarske zamjetljivosti. AeroTime navodi kako je jedna od mogućih opcija slanje sustava S-400 u treću zemlju, no dogovor zasad nije postignut. Osim političkih prepreka, ostaju i zakonska ograničenja u SAD-u koja sprječavaju transfer F-35 Turskoj dok Ankara posjeduje S-400.

Ankarski summit tako je pokazao dva paralelna smjera razvoja NATO-ovih zračnih sposobnosti. S jedne strane Savez sve snažnije ide prema zajedničkim, multinacionalnim flotama i sposobnostima koje pojedine države teško mogu razviti same. S druge strane, i dalje su prisutne velike političke i strateške napetosti, posebno u odnosima između Sjedinjenih Američkih Država i Turske.

U praktičnom smislu, najave iz Ankare znače jačanje transportnih, nadzornih i pomorskih sposobnosti NATO-a, ali i jasnu poruku da će buduće velike nabave sve češće biti rezultat zajedničkih programa, industrijske suradnje i političkih kompromisa unutar Saveza.