U naše je uredništvo stigao zanimljiv poziv: Airbus nas je pozvao nazočiti svečanosti prve isporuke zrakoplova Airbus A350-1000 zračnom prijevozniku Qatar Airways. Odlučeno je da ću ići ja. Znate li kakvo je to samo uzbuđenje?! Pa, posjetiti će se Airbusova tvornica, vidjeti kako se sklapaju zrakoplovi, vidjeti novi zrakoplov izvana i iznutra, i to onaj koji još nije ušao u redovitu uporabu, kojeg je većina ljudi vidjela tek na slikama!
Došao je taj dan, kreće se.
ZET-ov autobus na liniji 290 od Kvatrića do aerodroma dovesti će vas za nekih pola sata. Budući da je zračna luka u drugoj zoni, platit ćete dvije karte po četiri kune, dakle, za 8 kuna ste na aerodromu. Jeftinije od toga nećete naći, jedino ako vas ne odveze netko od vaših bližnjih, prijatelja ili rodbine, i da vam neće naplatiti vožnju. U autobusu je dvadesetak putnika, nije neka gužva. Unatoč tome što se gradi podvožnjak u Radničkoj ulici prije Domovinskog mosta te što se mora samo gradilište zaobilaziti okolnim ulicama, vožnja prolazi vrlo brzo, nema zastoja niti gužvi. Prolazim u vrijeme kada nema onih tipičnih gužvi u špicama, ali, ako baš pogodite ta vremena, oboružajte se strpljenjem i krenite ranije. Baš tijekom vožnje razmišljam kako postoje planovi za tramvaj do aerodroma. O tome smo i pisali u jednom od prethodnih članaka.
No, taj tramvaj nikako ne bi bio puno brži od autobusa, ako bi uopće i bio brži. Kapacitet autobusa je dovoljan, svi putnici imaju mjesto za sjesti. Opet moram spomenuti špicu kad je zasigurno puno više ljudi u autobusu, ali opet, nije nikada tolika gužva da bi neki morali ostati čekati idući autobus. Na autobusnoj stanici na aerodromu izašlo je petero putnika. Budući da je bilo loše vrijeme, vidi se koliko nedostaje taj komadić nadstrešnice do autobusne stanice te nekakav zaklon na samoj stanici. Time bi se putnici zaštitili od atmosferskih neprilika. Dok je lijepo vrijeme, nema problema, ali kad pada kiša, snijeg ili puše jaki vjetar, nekakav zaklon dobro dođe.
Aerodrom. Stigao sam otprilike dva i pol sata ranije na aerodrom. Budući da sam ovisio o javnom prijevozu, rekao sam si: Bolje da dođem malo prije, bolje i pričekati nego da zakasnim. Prijavu za let nisam napravio on-line budući da imam predanu prtljagu, tako da svejedno moram do šaltera za prijavu putnika. Jedinu stvar što sam napravio prije je to da sam si rezervirao sjedalo, naravno, do prozora. Siguran sam da i većina vas jednostavno mora sjediti do prozora i uživati u pogledu sa 10.000 metara.
Koliko sam puta čitao o gužvama na aerodromu, o čekanjima od barem sat vremena, od uskih grla na aerodromu, no, sada je obavljena prijava za let u roku od dvije minute, bio sam prvi na redu. Istina jest da sam bio na aerodromu u vrijeme kada nema previše letova, no, u to vrijeme idu Aeroflot, Eurowings, British, Croatia, ali opet nije bilo gužve. Prolazak pokraj zaštitara koji provjerava karte je također prošao u trenu, jedna osoba je bila ispred mene. Na sigurnosnom pregledu je bilo ponešto ljudi, bile su otvorene dvije trake. Prošao sam bez dodatnih prepipavanja ili testiranja. Na pregledu putovnica jedna je osoba ispred mene. Sve u svemu, od ulaska u terminal do svog izlaza broj 25, trebalo mi je tek nešto više od 10 minuta. Stvarno je išlo brzo. Eh, sad imam još preko dva sata do leta.
Smjestio sam se na jednu od klupa. Bilo je nekih spominjanja da ih je premalo, no, moram priznati da ih je dovoljan broj, tako da i u vrijeme najvećih gužvi veliki dio ljudi ima gdje sjesti. Nije baš bilo ni nešto previše zrakoplova na aerodromu da bi koristio fotoaparat pa sam bio prisiljen, kao i velika većina drugih ljudi, tipkati po mobitelu. No, vrlo sam brzo primjetio da dvije klupe dalje od mene sjedi frend sa faksa kojeg nisam vidio već duže vrijeme. Naravno, što ćete prvo napraviti kada sretnete nekog poznatog nego otići na kavu. Budući da se odmah mora platiti račun, po običaju, mi, stanovnici ovog dijela svijeta, imamo onaj mentalitet koji ne ostavlja priliku drugom platiti tvoju kavu. U tom našem prepiranju, konobarica se našalila rekavši kako se tu vidi razlika između nas i zapadnjaka. Kaže, neki su dan bili neki Nijemci, muž i žena, i na kraju je svatko od njih platio svoj račun. Hajde još da su poznanici i da svatko plati svoj račun, to je prihvatljivo, ali ovako, kada ide praktički iz istog budžeta, to stvarno ispada malo neobično iz našeg pogleda. Naravno, svatko ima svoju tradiciju i tko smo mi da nekome govorimo što je dobro ili nije? Uspjeli smo frend i ja kratko popričati o poslu, o kolegama koje viđamo i došlo je vrijeme da on ode na svoj let.
Ovi naši pametni telefoni su super, a tek aplikacije na kojima možeš vidjeti gdje ti je zrakoplov i kada stiže. Primjetio sam da moj zrakoplov kasni u dolasku u Zagreb što će, naravno, značiti i da ćemo kasniti u polasku. Eto, uskoro se i na ekranima pojavilo: polazak za München se pomiče za 20 minuta. No, nema mjesta panici, za presjedanje u Münchenu imam 1:45 h, tako da i s tim malim kašnjenjem imat ću dovoljno vremena između letova. Uskoro je došao i taj moj zrakoplov iz Münchena, Lufthansin Bombardier CRJ900. Morao sam iskoristiti priliku i ukomponirati na fotografiji zrakoplov i rešetke na aerodromu.
Uskoro je započelo ukrcavanje. Zrakoplov je bio solidno popunjen, vidio sam tek nekoliko praznih sjedala. Posada nam se ispričavala, kasnili su jer se morao zbog laganog snijega u Münchenu odraditi deicing te se dugo čekalo na red. Prezentirano nam je što moramo napraviti u slučaju neželjenih situacija. Po običaju, mislim da većina ljudi nije pratila što su nam objašnjavali, rekao bih da je svima to dosadnjikavo slušati. Uskoro smo poletjeli i sad se lijepo vidio terminal. Moj suputnik na sjedalu do mojeg išao je za Stockholm, dobar dio puta je prespavao, umor ga svladao.
U Zagrebu je vrijeme bilo oblačno, nije ništa padalo, ali je lagano puhalo i bilo prohladno. Uskoro smo se uzdigli iznad oblaka. Kada smo prolazili iznad Alpi, oblaci su nestali tako da se moglo napraviti nekoliko zanimljivih fotografija. Baš su u to vrijeme domaćice zrakoplova dijelile hranu i piće. Sendvič od sira me nije previše privlačio pa sam nastavio fotografirati jer su prizori bili fantastični. Jedino sam naručio piće kako bih malo utažio žeđ.
Let do Münchena traje najčešće oko jednog sata tako da se praktično zrakoplov digne na visinu za krstarenje, na toj visini se provede petnaestak minuta i već se kreće na slijetanje. Ono što mi je zanimljivo kod ovog zrakoplova je to da su zračne kočnice dosta malene. Buduće da najčešće svi mi letimo u zrakoplovima veličine Airbusa A320 ili Boeinga 737 i navikli smo na njihovu veličinu, sada ovo izgleda maleno. Zapravo, zapitaš se “prikoči” li ovo išta?! Naravno, šalim se malo.
Uskoro smo uronili u oblake i krenuli na prilaz areodromu u Münchenu. Može se odmah reći da tamo ima puno više snijega nego kod nas. Napomenuo sam prije u tekstu da su kasnili zbog slabog snijega, no, sada je on prestao, samo je bilo oblačno.
Parkirali su nas na vanjskoj poziciji te su nas autobusom odvezli do terminala 2. Vožnja autobusom traje kratko, možda 5 minuta. Zbog manjeg kašnjenja, većina ljudi je morala žuriti kako bi uhvatila svoje letove. Mogao sam ležerno provjeriti na ekranima na kojem izlazu se moram pojaviti budući da sam imao dovoljno vremena. Laganim sam se hodom uputio prema graničnoj kontroli koja je prošla brzo, tek s dvije osobe u redu ispred mene. Zatim sam otišao vidjeti gdje je moj izlaz te sam nakon toga mogao malo prolunjati aerodrom, možda i uhvatiti koji dobar kadar.
Jedna od posebnih mi zanimljivosti na aerodromima su pokretne trake. To je definitivno super stvar jer te ubrza, primjerice: hodaš svojom klasičnom brzinom, ali zbog kretanja te trake, ubrzan si dvostruko, kao da trčiš. No, ono što sam primjetio jest da ih dobar dio ljudi ne zna koristiti. Misle da su one namijenjene tome da na njima stojiš, a one te voze. Mislim, u teoriji i jesu, to nije sporno, no, problem je kad takve osobe zakrče traku. Oni koji žure ne mogu proći naprijed već mogu samo stajati iza njih. Tada često vidiš kako se ljudi ljute jer ne mogu proći i upozoravaju ove da im se pomaknu. Dok takvi zakrčitelji prometa skuže za smetnju, pa dok se pomaknu, budući da najčešće imaju i dosta stvari sa sobom, to traje i traje… i dođe kraj trake. Zato, kada idući put budete na takvoj traci, ostavite mjesta za one ljude koji žure, ne budite vi oni koji uzrokuju ljutnju.
Jedna nova metalna ptica u floti Lufthanse čeka polazak prema nekom od udaljenih odredišta. Ovo me podsjetilo da ću već sutra imati priliku vidjeti produženu varijantu tog zrakoplova. Moram priznati da me veseli ta činjenica. Do sada sam imao priliku letjeti upravo u Lufthansinom A350 na proslavi 50 godina Lufthanse u našoj regiji, o tome smo napisali članak, možete proviriti u isti i pogledati fotografije sa tog leta.
Eto, stiže i moj zrakoplov. Riječ je o Embraeru 195 prijevoznika Air Dolomiti. Taj zračni prijevoznik je u stopostotnom vlasništvu Lufthanse sa bazom u Münchenu. U floti posjeduje 11 zrakoplova Embraer 195 sa kapacitetom od 120 sjedala. Prema njihovim podatcima, tjedno lete oko 370 letova povezujući odredišta u Italiji sa Lufthansinim čvorištem u Münchenu. Dio letova obavljaju pod svojim imenom, a dio za Lufthansu. Povremeno ih možemo vidjeti u na hrvatskim aerodromima, onda kada dođu na nekom Lufthansinom letu. Do prije nekoliko godina, Air Dolomiti su imali u floti ATR72 zrakoplove. No, sada samo imaju Embraere.
Aerodrom u Münchenu je jedan od onih koji je uspio provesti automatizaciju u procesu provjere putnih dokumenata. Tako, primjerice, kod ukrcaja u zrakoplov više nemaju potrebu za osobljem koje pregledava vašu ukrcajnu propusnicu već to sami odrađujete prislanjajući bar kod na čitač kad vas uređaj propusti na ukrcaj. Isto tako, imaju automatizirane kontrole putovnica gdje prislonite svoju biometrijsku putovnicu na čitač i, ukoliko je sve u redu, propusti vas. Moram primjetiti da je sve više i više aerodroma u svijetu automatizirano na taj način. Također, prilikom prijave na let postoje automati na kojima se sami registrirate na let, uređaj vam ispiše ukrcajnu propusnicu i naljepnicu za prtljagu. Tu naljepnicu zalijepite na ručku predane prtljage i odnesete je na “drop off” šalter. Dakle, možemo primjetiti da se sve više i više na aerodrome uvodi automatizacija te se s tim smanjuje broj osoblja. Osobno sam isprobao više inačica takvih uređaja i mogu reći da sam do sada imao samo jednom problem kad je toner u pisaču bio pri kraju i nije najbolje ispisao urkcajnu propusnicu. Uređaj za registraciju putnika ga nije uspio očitati te je u tom slučaju moralo urgirati osoblje koje nadgleda funkcionalnost.
Ukrcavanje u zrakoplov za Toulouse je išlo po planu. Upravo dok smo čekali krenuti, do nas se parkirao jedan već pomalo rijedak zrakoplov u Europi. Iako mi imamo sreću još uvijek ga viđati budući da Trade Air, prijevoznik baziran u Zagrebu, posjeduje dva takva zrakoplova. Riječ je o zrakoplovu Fokker 100. Donedavno smo u Zagrebu mogli redovito vidjeti Fokkere od Austriana, ali otkako su ih umirovili krajem 2017., više nema na redovitim linijama. Tek iznimno ukoliko Croatia Airlines kratkoročno iznajmi jednog “uletjeti” kao zamjena za neki od zrakoplova koji je na servisu. Na slici je zrakoplov Fokker 100 švicarskog prijevoznika Helvetic Airways koji leti sa dijelom svoje flote za Swiss.
Kada je ukrcavanje završilo i kada smo svi sjeli na svoja mjesta, domaćica zrakoplova je prošla prolazom nudeći putnicima paketić s vlažnom maramicom. Ovo me vrlo iznenadilo i oduševilo, tu se vidi razlika između klasičnog i niskotarifnog prijevoznika. No, klasični se prijevoznici sve više i više transformiraju u neki hibridni oblik poslovanja gdje primjenjuju načine poslovanja od obje „strane“. Ali ova usluga s vlažnom maramicom je toliko mala stvar, no, barem mene je učinila osjećati se važnim. Možda ćete pomisliti kako je to bez veze, vlažna maramaica kao vlažna maramica. No, tu se ipak još uvijek vidi ona doza veće usluge kod klasičnih prijevoznika koju nikad nećete doživjeti kod niskotarifnih budući da je njima i jedna takva maramica nepotreban trošak. Pokušajte se sjetiti kad ste kod nekog zračnog prijevoznika dobili vlažnu maramicu. Ako ste se sjetili, to je najčešće bilo na dugolinijskim letovima gdje prije svakog obroka dobijete takvu maramicu kako bi se osvježili i obrisali ruke.
Opet smo slušali domaćice zrakoplova kako nam objašnjavaju standardne procedure u slučaju neželjenih situacija. Također, stanje zainteresiranosti za gledanje njihove prezentacije nije bilo ništa veće od one na prethodnom letu. Zrakoplov je izguran, piloti su pokrenuli motore i krenuli smo prema uzletno sletnoj stazi. Mogao se je vidjeti kontrolni toranj i eto ga na slici uz winglet.
Za ljubitelje zrakoplovstva prolazak pokraj ovog žutog zrakoplova na slici izvući će oduševljenje tipa „Wow, posebno bojanje TUIja!“, dok će ostalim putnicima kojima to ništa ne znači i dalje biti samo običan žuti zrakoplov.
Eh, da! Moram spomenuti kako sam bio malo razočaran sjedalom. Ne samom udobnošću, sjedala su udobna i ima dovoljno mjesta za noge, ali pogledajte iduću fotografiju, možda će vam biti jasnije.
Jeste li primjetili? Ako niste, pogledajte prozore. Dakle, kada sjediš i želiš pogledati van, gledaš ravno u „zid“. Za pogled kroz prozor moraš okrenuti glavu za barem 120° udesno ili se nagnuti naprijed i dijeliti prednji prozor s putnikom pred sobom. Ne možeš zauzeti onaj ugodan proložaj, ono, kad se zavališ u sjedalo i uživaš u pogledu prema van… Sad mogu uživati u pogledu prema „zidu“. No, nije samo moje sjedalo imalo tu privilegiju gledanja u „zid“, primjetio sam da dobar dio sjedala na zadnjem dijelu zrakoplova ima takav pogled.
Došlo je i vrijeme za hranu i piće. Ono što me opet oduševilo jest pakiranje koje Air Dolomiti daje svojim putnicima. Stvarno izgleda zanimljivo te kod putnika izaziva znatiželju čim prije otvoriti kutijicu i vidjeti što je u njoj.
Ta-daaam!, dobili smo mali sendvič sa sirom i pločicu čokolade.
Ono što svakako moram napomenuti jest da Croatia Airlines ima sličan koncept, samo što je sadržaj kutijice puno inovativniji: masline, sir i tartalini, doza autohtone mediteranske kuhinje. Uz malo vina, to čini savršenu kombinaciju. Dakle, nije potrebna niti velika količina hrane već se je potrebno maknuti od ovih standardnih ponuda sendviča sa sirom. Jasno je da su ti sendviči najjednostavniji za napraviti, možda i najpovoljniji, ali je ipak možda bolje uložiti poneki euro više i iznenaditi putnika nekom inovacijom u cateringu. U zrakoplovu Air Dolomita taj paketić izvana izgleda savršeno, ali zato iznutra je ono… da ne kažem – razočaranje. Hajde, čokoladica jest nešto neobičnije, ali standardni sendvič je ono što ćete dobiti kod većine zračnih prijevoznika. Definitivno je potrebno iskočiti iz tih okvira. Sjećam se svog leta sa zrakoplovom Air Dolomita od prije nekoliko godina kad sam ostao zapanjen: dobili smo voćnu salatu! E, to mi je bio wow efekt jer tako nešto ne očekuješ na tako kratkim letovima. Očekuješ opet onaj standardni sendvič sa sirom.
No, odmaknimo se malo od teme hrane i pogledajmo što ima u pogledu kroz prostor između sjedala. Moram priznati da mi je zanimljivo vidjeti taj prolaz, često mi je i motiv za fotografiranje. Možete vidjeti kako u zrakoplovu dominira tamnija zelena boja, koja vas odmah podsjeti na Italiju. Njihove željeznice koriste sličnu boju za bojanje većine svojih vlakova.
Sada sam se nagnuo prema naprijed i prilikom jednog zaokreta bio je zanimljiv kadar sa zanimljivim oblacima.
Let iz Münchena do Toulousea traje oko sat i pol. Uskoro smo se počeli spuštati prema Toulouseu. Na fotografiji možete vidjeti višenamjenski stadion u Touluseu na kojem se igraju nogometne i ragbi utakmice. Stadion može primiti preko 35.000 gledatelja i jedan je od top 10 stadiona u Francuskoj. Prilikom svjetskog nogometnog prvenstva ’98., na ovom je stadionu igran dio utakmica, no, hrvatska reprezentacija nije na njemu igrala.
Možda je za neke slijetanje u Toulouse isto kao da se slijeće na bilo koji drugi aerodrom, no, za one koje zanima zrakoplovstvo, taj je aerodrom jedan od najboljih na svijetu. Za one koji ne znaju, Airbus u Toulouseu ima tvornice u kojima sklapa svoje zrakoplove. Mislim da sam s tim dovoljno rekao. Dovoljno je samo pogledati kroz prozor zrakoplova i vidjeti ćete Belugu, vidjet ćete razne zrakoplove raznih egzotičnih zračnih prijevoznika koje najčešće ne možete vidjeti na jednom mjestu u isto vrijeme.
Ugledao sam i Qatarov Airbus A350-1000, baš onaj koji je „krivac“ što sam ovdje. O događanjima koji su uslijedili idući dan pročitajte u mom sljedećem članku.
Zahvaljujemo se Airbusu na ovom pozivu.
Foto: Ivo Gračanin © Avioradar
