Američka tvrtka Radia proširuje mrežu europskih partnera uključenih u razvoj golemog teretnog zrakoplova WindRunner, istodobno sve otvorenije predstavljajući projekt kao moguće rješenje za nedostatak strateških transportnih kapaciteta među europskim članicama NATO-a.

Najnoviji partneri programa su francuski Latecoere i britanski Stirling Dynamics. Latecoere će sudjelovati u razvoju sustava električnog ožičenja i povezivanja, odnosno EWIS-a, dok će Stirling Dynamics pružati podršku pri integraciji sustava upravljanja letom, simulacijama i povezanim inženjerskim aktivnostima. Radia navodi da njezina industrijska mreža sada obuhvaća više od 20 dobavljača i tehnoloških partnera.

Europske tvrtke već imaju važnu ulogu u programu. Talijanski Leonardo odabran je za razvoj i proizvodnju trupa, dok je MAGROUP Magnaghi Aerospace zadužen za podvozje. Španjolska Aernnova radi na krilu, a Aciturri na repnim površinama. Talijanski Atitech trebao bi pružati usluge održavanja, popravaka i remonta, inženjersku podršku te sudjelovati u uspostavljanju planirane završne montažne linije.

Među ostalim partnerima nalaze se američki Astronautics, zadužen za avioniku, brazilski Akaer, koji radi na tlačnoj kabini, britanski Element Materials Technology za sustav goriva te američki Ingenium Technologies za upravljanje uređajima za povećanje uzgona. AFuzion pruža savjetodavne usluge povezane sa sigurnošću i certifikacijom.

Širenje europskog dobavljačkog lanca događa se u trenutku kada NATO priprema uspostavljanje multinacionalne flote transportnih zrakoplova Airbus A400M. U inicijativi sudjeluju Belgija, Hrvatska, Francuska, Poljska, Španjolska, Turska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a njezin je cilj povećati raspoložive kapacitete za vojni transport i smanjiti postojeće nedostatke u strateškoj mobilnosti europskih saveznika.

Radia, međutim, WindRunner ne predstavlja kao izravnu zamjenu za A400M, nego kao znatno veći zrakoplov namijenjen prijevozu izrazito glomaznog tereta koji u postojeće vojne transportne zrakoplove često nije moguće ukrcati bez opsežnog rastavljanja. Dok A400M može prevesti do 37 tona tereta, WindRunner je projektiran za maksimalnu korisnu nosivost od 72,6 tona.

Glavna prednost WindRunnera ipak ne bi bila njegova masa korisnog tereta, nego raspoloživi prostor. Zrakoplov bi trebao imati približno 6.800 prostornih metara teretnog prostora, što je oko 20 puta više od A400M-a, 12 puta više od C-17 Globemastera III i sedam puta više od C-5 Galaxyja. U njegovu bi se teretnom prostoru moglo smjestiti do 80 standardnih vojnih paleta tipa 463L, u usporedbi s devet u A400M-u i 18 u C-17.

Prema podatcima proizvođača, WindRunner bi bio dug 109 metara i imao raspon krila od 80 metara, čime bi po dimenzijama nadmašio sve dosad izgrađene zrakoplove. Konfiguracija s visoko postavljenim krilom, širokim trupom i modularnim sustavom ukrcaja trebala bi omogućiti roll-on/roll-off operacije te prijevoz kompletnih sustava bez njihova rastavljanja.

Radia navodi da bi jedan WindRunner mogao prevesti šest helikoptera Boeing CH-47 Chinook ili četiri borbena zrakoplova iz obitelji F-16 na udaljenost do približno 1.100 nautičkih milja. Veliki volumen teretnog prostora omogućio bi i prijevoz tiltrotora, besposadnih sustava, radara, satelitske komunikacijske opreme i raketnih sustava u konfiguraciji spremnoj za uporabu.

Zrakoplov se projektira i za operacije s ograničeno pripremljenih aerodroma. Prema Radiji, WindRunner bi s maksimalnim teretom mogao polijetati i slijetati na neasfaltirane uzletno-sletne staze duge oko 1.800 metara. Takva bi sposobnost trebala omogućiti dopremu velikih sustava na udaljene lokacije, otoke i raspršene vojne aerodrome bez oslanjanja na velike, potpuno opremljene zrakoplovne baze.

Uz klasični vojni transport, proizvođač kao moguće zadaće navodi brzo premještanje borbenih zrakoplova i helikoptera, opskrbu raspršenih baza u sklopu koncepta Agile Combat Employment te prijevoz mobilnih bolnica, skloništa i humanitarne pomoći u područja s ograničenom infrastrukturom.

Jedna od glavnih tržišnih prilika za WindRunner mogla bi biti zamjena dijela kapaciteta koje danas pružaju Antonovi An-124-100. Taj zrakoplov može prevesti do približno 120 tona tereta, ali se raspoloživa komercijalna flota postupno smanjuje i stari. NATO kroz program Strategic Airlift International Solution, poznat kao SALIS, devetorici partnera trenutačno osigurava pristup do pet zrakoplova An-124-100, pri čemu sadašnji petogodišnji ugovor istječe krajem 2026. godine.

Uz SALIS, NATO dodatne transportne kapacitete osigurava kroz program Strategic Airlift Capability, koji koristi zrakoplove C-17, te kroz multinacionalnu flotu višenamjenskih transportnih i tankerskih zrakoplova A330 MRTT.

Radia planira prvi let WindRunnera tijekom 2030. godine. Poslovni model predviđa da tvrtka sama upravlja flotom i pruža usluge prijevoza glomaznog tereta komercijalnim, humanitarnim i obrambenim korisnicima. Istodobno bi zrakoplov bio ponuđen na prodaju većim vojnim operatorima koji imaju dovoljno velike potrebe i infrastrukturu za vlastitu flotu.

Projekt se izvorno razvijao ponajprije za prijevoz iznimno dugih lopatica vjetroturbina, no Radia posljednjih godina sve snažnije naglašava njegov obrambeni potencijal. Upravo bi kombinacija golemog teretnog prostora, mogućnosti prijevoza kompletnih sustava i operacija s relativno kratkih neasfaltiranih staza WindRunner mogla učiniti dopunom postojećim flotama A400M, C-17 i C-5.

Ipak, WindRunner je zasad još uvijek razvojni projekt, a ključni izazovi tek slijede. Radia mora dovršiti projektiranje, proizvesti prototip, provesti opsežna ispitivanja te ishoditi certifikaciju za zrakoplov čije dimenzije i operativni koncept nemaju izravnog suvremenog prethodnika. Uspije li ostvariti najavljeni raspored, WindRunner bi početkom sljedećeg desetljeća mogao ponuditi novu mogućnost za prijevoz tereta koji je danas prevelik čak i za najveći dio svjetske flote vojnih transportnih zrakoplova.