Misija Artemis II predstavlja prvi let s ljudskom posadom izvan niske Zemljine orbite još od Apolla 17 iz prosinca 1972. godine. Riječ je o desetodnevnoj američkoj misiji koja je lansirana 1. travnja 2026. iz Kennedy Space Centera, a posadu čine NASA-ini astronauti Reid Wiseman, Victor Glover i Christina Koch te astronaut Kanadske svemirske agencije Jeremy Hansen. Ujedno je to drugi let rakete Space Launch System, prvi let svemirske letjelice Orion s posadom i ključna pripremna misija za buduća slijetanja ljudi na Mjesec u sklopu programa Artemis.
Iako se Artemis II u javnosti često prikazuje prvenstveno kao NASA-in projekt, u njegovoj je izvedbi Europa dobila iznimno važnu, operativnu ulogu. Airbus za Europsku svemirsku agenciju proizvodi Orionov European Service Module, odnosno europski servisni modul koji osigurava pogon, električnu energiju, toplinsku kontrolu te zrak i vodu potrebne za život posade. Airbus ga zato ne opisuje slučajno kao “powerhouse” Oriona jer bez tog modula letjelica ne bi mogla izvršiti svoj zadatak na putu prema Mjesecu i natrag.
Povijesna misija s više simboličkih iskoraka
Artemis II nije važan samo zato što vraća ljude na put prema Mjesecu nego i zbog sastava posade i simbolike koju nosi. Victor Glover postao je prva osoba tamnije puti koja je napustila nisku Zemljinu orbitu, Christina Koch prva žena na takvoj misiji, Jeremy Hansen prvi astronaut koji nije Amerikanac na letu izvan niske Zemljine orbite, dok je Reid Wiseman postao najstarija osoba koja je to ostvarila. Istodobno će ova misija oboriti i rekord broja ljudi koji se istodobno nalaze u dubokom svemiru, dosad postavljen tijekom Apolla 8, kada su izvan niske Zemljine orbite bila trojica astronauta.
Po svojim ciljevima Artemis II najčešće se uspoređuje s Apollom 8, prvom ljudskom misijom prema Mjesecu iz 1968. godine. No po samoj putanji bliži je Apollu 13, jer koristi tzv. free-return profil leta, odnosno slobodnopovratnu putanju koja letjelici omogućuje da obiđe Mjesec i prirodno se vrati prema Zemlji bez ulaska u lunarnu orbitu. NASA pritom navodi da će Artemis II od Zemlje odletjeti dalje nego bilo koja prethodna ljudska misija.
Kako izgleda profil misije
Nakon lansiranja raketom SLS Block 1 iz kompleksa 39B, četiri glavna motora rakete upaljena su oko sedam sekundi prije polijetanja, dok su dva čvrsta pomoćna boostera preuzela glavninu potiska u prve dvije minute leta. Odvajanje boostera dogodilo se pri brzini od oko 5.000 kilometara na sat i na visini od približno 48 kilometara, dok je središnji stupanj radio oko osam minuta prije odvajanja, ostavljajući Orion u vrlo izduženoj Zemljinoj orbiti s apogejom od približno 2.200 kilometara, gotovo pet puta višim od orbite Međunarodne svemirske postaje.
Nakon ulaska u orbitu uslijedila je provjera sustava. Posada je odmah nakon gašenja glavnih motora počela aktivirati i testirati ključne elemente za život na letjelici, uključujući sustav za vodu, zaštitnu opremu i sanitarne sustave. Potom je gornji stupanj ICPS izveo paljenje kako bi podigao perigej, a zatim i dodatni manevar kojim je Orion usmjeren u visoku Zemljinu orbitu s periodom od oko 23,5 sata. U toj fazi misije posada je trebala provesti i demonstraciju bliskih operacija, pri čemu Orion manevrira u odnosu na istrošeni ICPS kako bi se ispitalo ponašanje letjelice pod ručnom kontrolom.
Tek nakon tih provjera i potvrde da svi sustavi rade očekivano, Orion izvodi translunarnu injekciju, odnosno završno veliko paljenje glavnog motora servisnog modula kojim napušta Zemljinu orbitu i kreće prema Mjesecu. NASA navodi da to paljenje traje 5 minuta i 49 sekundi, a upravo ono postavlja letjelicu na slobodnopovratnu putanju oko Mjeseca.
Koliko će se Artemis II približiti Mjesecu
Prema NASA-inim i Airbusovim podatcima, letjelica će tijekom obilaska Mjeseca proći na udaljenosti od približno 6.513 kilometara od njegove daljnje strane, dok će maksimalna udaljenost od Zemlje dosegnuti oko 406.841 kilometar. U nekim NASA-inim ranijim opisima misije taj je podatak zaokružen i na približno 4.700 milja, odnosno oko 7.600 kilometara “iza” Mjeseca, ovisno o tome opisuje li se visina iznad površine ili udaljenost izvan lunarne pozicije na putanji. Upravo tijekom tog dijela misije očekuje se da će posada srušiti rekord udaljenosti od Zemlje koji je dosad držao Apollo 13.
Taj dio leta nije važan samo zbog simbolike. Tijekom četverodnevnog putovanja prema Mjesecu i sličnog povratnog segmenta, posada će prikupljati podatke o ponašanju letjelice u dubokom svemiru, nadzirati sve ključne sustave i po potrebi provoditi korekcije putanje. Kada Orion bude prolazio iza Mjeseca, komunikacija sa Zemljom privremeno će se prekinuti, a NASA očekuje približno 41 minutu komunikacijskog prekida jer će Mjesec blokirati radiosignal između letjelice i Zemlje.
Europski servisni modul kao srce Oriona
Uloga Europe u ovoj misiji najvidljivija je upravo kroz European Service Module 2, odnosno ESM-2. Airbus ga je izradio za ESA-u, a riječ je o cilindričnom modulu visokom i širokom oko četiri metra. U njemu se nalazi jedan glavni motor, osam pomoćnih motora i 24 manja potisnika za kontrolu orijentacije, ukupno 33 motora. Taj sustav omogućuje sve ključne manevre misije, od podizanja orbite i translunarne injekcije do korekcija putanje i pripreme za povratak.
Za Artemis II ESM po prvi put ne služi samo kao tehnički dokaz koncepta, nego kao aktivni sustav za održavanje života posade. Modul nosi oko 90 kilograma kisika i 240 kilograma pitke vode koje šalje u kapsulu s posadom. Uz to, njegov aktivni toplinski sustav održava prihvatljivu temperaturu unutar letjelice usprkos ekstremnim temperaturnim promjenama u dubokom svemiru. Električnu energiju osiguravaju četiri velika solarna panela koji zajedno proizvode oko 11,2 kilovata snage, dovoljno za sve brodske sustave i napredne komunikacijske uređaje.
Airbus je posebno istaknuo da je prijelaz s Artemis I na Artemis II zapravo prijelaz s probnog vozila na pravi životni prostor. Drugim riječima, ono što je 2022. u Artemis I testirano bez ljudi, sada mora raditi besprijekorno s četvero astronauta na brodu. To dodatno naglašava koliko je europski modul važan ne samo za uspjeh misije nego i za samu sigurnost posade.
Laserska komunikacija i ručno upravljanje
Jedan od tehnički najzanimljivijih elemenata misije je Orion Artemis II Optical Communications System, skraćeno O2O. To je laserski komunikacijski sustav integriran u Orion, s optičkim modulom koji uključuje teleskop promjera četiri inča, dva gimbala, modem i upravljačku elektroniku. Sustav će komunicirati sa zemaljskim postajama u Kaliforniji i Novom Meksiku, a maksimalna brzina downlinka doseže 260 megabita u sekundi. Time će biti moguć prijenos videozapisa i slika visoke rezolucije znatno većim brzinama nego klasičnim radiovezama.
Drugi važan tehnički element je demonstracija ručnog upravljanja tijekom operacija u Zemljinoj orbiti. Victor Glover trebao je preuzeti glavne kontrole i izvesti niz manevara u odnosu na ICPS kako bi se procijenile letne karakteristike Oriona. Upravo će tada biti ispitano kako se 13-tonski servisni modul ponaša pod izravnim ljudskim upravljanjem, što je važan korak prema budućim složenijim lunarnim operacijama.
Povratak na Zemlju i toplinski štit
Povratak s Artemis II bit će jednako zahtjevan kao i let prema Mjesecu. Orion će ući u Zemljinu atmosferu brzinom od oko 40.000 kilometara na sat, što NASA opisuje kao najbrži ulazak posade u atmosferu ikada pokušan. Prvotno je za ovu misiju bio planiran tzv. skip reentry pri kojem letjelica nakratko “odskače” od gornjih slojeva atmosfere kako bi preciznije kontrolirala energiju i točku slijetanja. No zbog erozije toplinskog štita zabilježene nakon Artemis I, NASA je odustala od tog profila i odlučila se za strmiji ulazak u atmosferu.
Problem toplinskog štita nakon Artemis I odnosio se na neočekivan gubitak dijela pougljenjenog sloja AVCOAT materijala. NASA je zaključila da su plinovi ostajali zarobljeni unutar materijala, uzrokujući pukotine i lokalni gubitak sloja tijekom povratka. Umjesto zamjene štita za Artemis II, agencija je prilagodila profil povratka tako da letjelica provede manje vremena u toplinskom režimu koji je izazvao oštećenja. NASA tvrdi da dodatna modeliranja i testiranja pokazuju da takav pristup ostaje unutar sigurnosnih i strukturnih margina, premda su neki bivši inženjeri i astronauti javno izražavali suzdržanost.
Nakon ulaska u atmosferu planirano je slijetanje u Tihi ocean kod San Diega. Posadu i kapsulu preuzet će američka mornarica, a astronauti će nakon izvlačenja iz Oriona proći medicinske preglede i dodatna ispitivanja prilagodbe organizma nakon povratka iz dubokog svemira.
Znanstveni i medicinski ciljevi
Osim tehničke provjere sustava, Artemis II ima i važnu znanstvenu i medicinsku dimenziju. NASA na misiji testira AVATAR, eksperimentalni sustav koji oponaša reakcije ljudskih organa, prvi put izvan Međunarodne svemirske postaje i Van Allenovih pojaseva. Uz to se provodi i ARCHAR, istraživački program u kojem članovi posade nose monitore kretanja i sna prije, tijekom i nakon misije, kako bi znanstvenici pratili učinke dubokog svemira na zdravlje, ponašanje i spremnost posade.
Predviđeno je i uzimanje uzoraka sline prije, tijekom i nakon leta radi praćenja imunoloških biomarkera i utjecaja radijacije, izolacije i udaljenosti od Zemlje na ljudski organizam. Ti podatci važni su ne samo za buduće lunarne misije nego i za dugoročne planove ljudskih putovanja prema Marsu.
Širi međunarodni kontekst
Artemis II ima i snažnu međunarodnu komponentu. Uz kanadskog astronauta u glavnoj posadi, NASA je najavila i pet CubeSat satelita međunarodnih partnera, od kojih su neki povezani sa zemljama potpisnicama Artemis Accords sporazuma. Među njima su njemački TACHELES, argentinska ATENEA, korejski K-RadCube i saudijski Space Weather CubeSat-1. Time se program Artemis dodatno potvrđuje kao međunarodna platforma, a ne samo nacionalni američki projekt.
U tom smislu Europa nema samo simboličku prisutnost, nego isporučuje jedan od najkritičnijih hardverskih elemenata cijelog sustava. Airbus i ESA već rade i na sljedećim modulima. ESM-3 planiran je za 2027., ESM-4 je već prošao u završnu integraciju za Artemis IV, dok su ESM-5 i ESM-6 u proizvodnji u Bremenu. Time Europa dugoročno ostaje sastavni dio američkog povratka na Mjesec.
Zašto je Artemis II važan i za Europu
Artemis II nije samo još jedna svemirska misija, nego stvarni prijelaz iz testiranja u operativnu uporabu sustava koji će nositi ljude daleko od Zemlje. Za Europu je važna zato što pokazuje da njezina industrija i institucije više nisu tek pomoćni partneri, nego ravnopravni sudionici u najsloženijim misijama suvremenog svemirskog istraživanja. Kada Orion napusti Zemljinu orbitu, pogon, energija, voda, kisik i toplinska stabilnost letjelice u velikoj će mjeri ovisiti o europskom modulu koji je razvijen i sastavljen pod vodstvom ESA-e i Airbusa.
Zato se Artemis II s pravom može promatrati i kao europska misija, barem u tehnološkom smislu. Povratak ljudi prema Mjesecu ovoga puta nije moguć bez Europe, a upravo to čini ovu misiju toliko važnom i iz perspektive europske svemirske industrije i iz perspektive budućih međunarodnih istraživanja dubokog svemira.
Zašto čovječanstvo uopće ide u svemir
U smislu misije Artemis II prirodno se nameće i šire pitanje: zašto uopće ulažemo goleme resurse, znanje i desetljeća razvoja u misije prema Mjesecu i dalje prema dubokom svemiru? Odgovor je, zapravo, vrlo sličan razlozima zbog kojih je čovjek kroz povijest istraživao oceane, planine, polarne krajeve i nepoznate kontinente. Ljudi istražuju kako bi bolje razumjeli svijet oko sebe, pronašli nove mogućnosti i unaprijedili vlastiti opstanak i kvalitetu života.
Svemirska istraživanja zato nisu sama sebi svrha. Ona su dio iste ljudske potrebe za otkrivanjem, razumijevanjem i pomicanjem granica. U NASA-i tu viziju opisuju kao potragu za odgovorima na neka od najdubljih pitanja čovječanstva: zašto smo ovdje, kako je sve počelo, jesmo li sami i što dolazi dalje. Uz to uvijek stoji i vrlo praktično pitanje: kako nova znanja i tehnologije mogu poboljšati život na Zemlji?
Upravo zato misije poput Artemis II imaju vrijednost daleko izvan same simbolike povratka prema Mjesecu. Svemirska istraživanja već desetljećima potiču razvoj tehnologija koje poslije pronalaze primjenu u svakodnevnom životu, od medicine i komunikacija do materijala, energetike, računalnih sustava i sigurnosnih rješenja. Tehnologije razvijene za ljudske svemirske letove stvaraju nova radna mjesta, otvaraju cijele industrijske niše i potiču gospodarski razvoj, dok istodobno nadahnjuju novi naraštaj inženjera, znanstvenika, umjetnika i inovatora.
Važna je i znanstvena dimenzija. Istraživanje svemira omogućuje bolje razumijevanje Zemlje, Sunčeva sustava i svemira u cjelini. Znanost povezana sa svemirskim programima odgovara na vrlo konkretna pitanja, poput razvoja sigurnijih sustava za zaštitu od požara, ponašanja materijala u bestežinskom stanju ili učinaka zračenja na ljudski organizam, ali i na velika pitanja o postanku svemira i mogućim resursima izvan Zemlje. Drugim riječima, svemirske misije istodobno služe i znanosti i svakodnevnom životu.
Posebno je važna i međunarodna dimenzija tih programa. Svemirska istraživanja danas su među rijetkim područjima u kojima dugoročno surađuju države, agencije i industrije iz različitih dijelova svijeta. Međunarodna svemirska postaja najbolji je primjer takve suradnje, a program Artemis dodatno širi taj model kroz uključivanje sve većeg broja partnera. U tom smislu Artemis II nije samo tehnološka demonstracija ili priprema za buduće slijetanje na Mjesec, nego i pokazatelj da istraživanje svemira može ostati jedno od rijetkih istinski zajedničkih, nadnacionalnih ljudskih nastojanja.
Zbog svega toga Artemis II nije važan samo kao povijesni let s ljudskom posadom prema Mjesecu. On je i podsjetnik da istraživanje svemira donosi novu perspektivu o našem planetu, otvara prostor za znanstvena otkrića, ubrzava razvoj tehnologije i povezuje države oko zajedničkih ciljeva. Upravo u tome leži njegova stvarna vrijednost: ne samo u tome što čovjek ponovno ide prema Mjesecu, nego u tome što takve misije dugoročno mogu učiniti život na Zemlji boljim, sigurnijim i tehnološki naprednijim.
