Većina nas je putovala zračnim putem. Bilo iz privatnih, poslovnih razloga, privremeni bijeg od supružnika, djece koja vrište, ludog šefa itd. Ah da, i na odmor.
To obično izgleda ovako…
Odlučimo negdje otputovati, odredimo odredište, kupimo kartu, spakujemo se i krećemo na let. Po dolasku na aerodrom odradimo prijavu za let, sigurnosnu provjeru i čekamo ukrcaj.
Kada lijepi glas preko razglasa objavi da počinje ukrcaj putnika za naš let, sjedamo u avion, koji se nedugo po tom započinje kretati po stajanci te poleti. Letimo do odredišta gdje se iskrcamo i napuštamo aerodrom.
To je manje više sve što mi vidimo. No kako naše putovanje izgleda iza kulisa, odnosno van našeg pogleda? Što se sve događa da bi naš let bio moguć i ostvaren?
Za ovu priču ćemo uzeti fiktivnu aviokompaniju i nazvati ćemo je AvioRadar Airlines (AR Air) i odlučiti ćemo se na ranojutarnje putovanje iz Dubrovnika u Zagreb.
Sjeli smo za računalo, otišli na stranice AR Aira, odabrali let, kupili kartu. Nema puno filozofije. Na karti nam sve piše. Ukrcaj je tad i tad, znači moramo doći na aerodrom ranije. Dovoljno ranije da možemo na vrijeme obaviti sve procedure i biti na izlazu u vrijeme ukrcaja. Eventualno još popiti kavu kao što je moj ritual. A vjerujem i mnogih od vas.
Da bi mogli letjeti iz Dubrovnika za Zagreb moramo imati i s čim. Dakle potreban nam je avion. Taj avion je došao od nekud u Dubrovnik pa se njega treba pripremiti za naš let. Treba obaviti pretpoletni pregled, ukrcati gorivo, počistiti, ukrcati catering ga da sve bude spremno kad mi dođemo. Tu na scenu stupaju tehničari AR Aira, djelatnici dobavljača goriva i aerodromske službe koje ga počiste…
Za to vrijeme, vrijedni djelatnici u zagrebačkim uredima AR Aira koje manje više nikada ne vidimo pripremaju svu potrebnu dokumentaciju za let, planiraju koliko će tog goriva trebati za siguran let do odredišta ili alternacije u slučaju da ne može sletjeti u Zagreb iz nekog razloga, planiraju posadu koja će letjeti, pripremaju plan leta ( FPL – Flight Plan ) koji šalju u CFMU ( Central Flow Management Unit ) Eurocontrola koji taj plan obrađuje i odobrava te ga šalje kontrolama leta kojih se naš let tiče. U našem slučaju to su HKZP ( CROCONTROL ) odnosno Hrvatska kontrola zračne plovidbe i BHATSA – Agencija za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine koji će u međusobnoj suradnji naš let voditi sigurno od Dubrovnika do Zagreba.
Sličan plan leta samo u drugom, malo opširnijem obliku ( OFP- Operational Flight Plan ) dobija i posada. Njihov OFP sadrži informacije kao što su podaci o letu, težine putnika, prtljage, tereta, kao i stvarne te maksimalne mase samog aviona (Zero Fuel Weight, Take-Off Weight, Landing Weight), gorivo, ruta, vjetrovi po svakoj točki, te tajming do svake točke, udaljenost, kurs do nje, visina terena uz rutu, temperature na visini na toj točki, restrikcije u visini krstarenja, vremenskih prilika na ruti, visine, registracija aviona, pozivni znak itd.
Dok se to sve odvija mimo našeg pogleda, mi smo došli na zračnu luku Dubrovnik, ljubaznoj teti na pultu za prijavu i predaju prtljage dali našu kartu, ona nam je dala ukrcajnu kartu, izvagala i označila našu prtljagu i pustila je trakom prema sortirnici. Ako imamo samo ručnu prtljagu i nju će teta tražiti da stavimo na vagu, jer ne smije biti teža od 8kg. Ako je, sorry, moraš je predati i platiti.
Ako si se dan prije čekirao putem web-a, pa odlučiš samo jurnuti kroz sigurnosnu kontroli i na izlaz, budi siguran da će ti i tamo provjeriti ručnu prtljagu.
Naša posada je već u svojoj sobi ili takozvanoj “Crew room” gdje kapetan ili prvi časnik i purser informiraju posadu o svim aspektima leta. Kao na primjer: na kojem će avionu raditi, trajanje leta, vrijeme na ruti, broj putnika, specijalne kategorije putnika, posebne procedure, posebna koordinacija među članovima posade ako je potrebno, ima li kašnjenja, slotova itd.
Mi sa našom ukrcajnom kartom polako idemo prema sigurnosnoj provjeri a u to vrijeme naša prtljaga prolazi labirintom traka do djelatnika zračne luke koji je ukrcavaju na transportna kolica kojima će je odvesti do našeg aviona i ukrcati u isti.
Na sigurnosnoj provjeri je manje – više sve poznato, mada često običnom putniku nelogično.
Vadi se elektronika, tekućine moraju biti mjerama koje su propisane, oštrice određene duljine, sve ostalo ide u kantu za smeće. Naravno, ako ste nepromišljeno obukli cipele koje imaju debelo dno ili su previsoke i njih ćete skinuti i crveniti se ako vam smrde noge. Detektor metala, eventualni nasumični ručni pregled i slobodni ste. Osim ako niste ponijeli bajunet, ručnu granatu, bocu soka ili slično. Naravno i vaš parfem mora imati točno mililitara. Ne treba pretjerivati s parfemima.
Dolazimo na naš izlaz ( GATE ) 20 i gledamo predivan Airbus A320 najboljeg prijevoznika AvioRadar Airlinesa koji je spojen na aviomost.
Kroz staklo vidimo da prema njemu prolazi ekipa u uniformama… jedno ima tri (prvi časnik) neke crte na rukavu, jedno četiri (kapetan) i sa njima još neko društvo lijepo i uredno sređeno (domaćice/ni zrakoplova – mi ih znamo kao stjuardi/stjuardese) i svi vuku neki kuferčić. Ta ekipa je naša posada koja ulazi u avion prije nas.
Možda netko misli da oni onda dok nas čekaju čitaju zadnje izdanje Story-a zavaljeni po sjedalima…
Nije baš. Kapetan i prvi časnik rade obilazak zrakoplova i pregledavaju ga vizualno ako primjete neke nepravilnosti na njemu pa se potom dogovaraju i pripremaju za let.
Većina vas je vidjela, bar na fotografijama, da u onom kokpitu ima mnogo dugmića i svaki za nešto služi. Treba nijih netko i poštimati.
Kako to sve izgleda u kokpitu tijekom cijelog leta možete pročitati ovdje: Let OU661 Dubrovnik – Zagreb – pogled iz pilotske kabine
No posada nisu samo ono dvoje u kokpitu. Tu su još i one domaćice/domaćini zrakoplova, koji također ne lakiraju nokte i ne čitaju tabloide dok čekaju putnike, već moraju pregledati kompletnu kabinu i pripremiti je za putnike. Znači provjeriti svu opremu za slučaj opasnosti koja se nalazi u kabini, kao i svako sjedalo ponaosob; da li je pojas u redu, može li se uspraviti, ima li sve potrebno (prsluci, upute…) gdje treba biti i ima li nešto što ne treba biti ( recimo neki božićni paketić C4 eksploziva ) Sjedala u našem Airbusu je 174 a njih su samo četiri. Pravilo je da mora biti jedan na 50 sjedala u putničkoj kabini. Sigurnosti radi, a ne da ih nas 50 može daviti glupim pitanjima i ljubavnim problemima.
Kad oni odrade svoj dio posla, javljaju zemaljskoj službi da je avion spreman za ukrcaj. Već ranije nas je onaj lijepi glas preko razglasa s početka priče obavijestio da ukrcaj počinje pa su nam pregledali ukrcajne karte, osobne dokumente, pogledali jel u ručnoj prtljazi nosimo kakav klavir ili trosjed koji prelazi dozvoljene dimenzije i krenuli smo u naš avion kroz aviomost.
Naš današnji ukrcaj se obavlja ‘selektivno’. Najprije prozivaju obitelji sa djecom i putnike kojima je potrebna pomoć prilikom ukrcaja, potom idu putnici poslovne klase. Nakon njih će na red doći putnici sa većim brojevima sjedala ( recimo broj sjedala od 12. do 26. reda), a kada su i oni prošli kroz izlaz kreću i ovi sa manjim brojevima. Ovo se ne radi jer je Avioradar Air zločest, nego jer značajno ubrzava ukrcaj, a svaka minuta je dragocjena. Pitajte one koji su za tri minute propustili svoj vezani let za negdje.
Dok mi ulazimo u avion, u “Uredu za opterećenje u uravnoteženje zrakoplova” ( odmilja zvan LoČid ) zračne luke izračunavaju kako teret, gorivo i ostalo opterećenje treba biti raspoređeno u avionu da bi uopće mogao poletjeti odnosno da se ne bi prizemljio čim je poletio jer nije uravnotežen. Izdaju “Listu opterećenja i balansa zrakoplova” ( Load sheet – jasniji vam je onaj od milja naziv ) koja se dostavlja kapetanu da bi mogao izračunati koliko mu je potrebno udaljenosti i koja brzina da naš avion odlijepio od uzletno – sletne staze a naravno bilo bi dobro i da ga održi u zraku do odredišta.
Dok se mi smještamo u naše sjedalo, provjeravamo tko sjedi do nas i jesmo li dominantniji pa da im otmemo onaj naslon za ruku ili je pametnije prekrižiti ruke, ekipa u kokpitu dobivene podatke unose u sustav i odrađuju posljednje pripreme za let (opet vidi link gore).
Kad smo svi sjeli, obično zabrinuto gledamo jesu li ove naše domaćice lude ili koji im je vrag kad ili šetaju tamo vamo po avionu ili zaviruju svakog od nas ko nastavnica higijene da vidi tko ima crno ispod noktiju. Ne, nisu lude, a nisu ni nastavnice. Provjeravaju da li nam još treba njihova pomoć prije polijetanja, pogotovo putnicima koji putuju sa malom djecom i starijim osobama, zatim donose posebne sigurnosne pojaseve za bebe, provjeravaju jesmo li odložili sve stvari na svoje mjesto, jesu li redovi kod izlaza za slučaj opasnosti prohodni kako nas, u slučaju nečega, veliki kofer nasred prolaza ne bi spriječio u bijegu iz aviona. I naravno, broje nas, jer se broj putnika mora poklapati sa brojem izdanih, odnosno skeniranih ukrcajnih karata. Ako je samo +-1…. ne idemo mi nigdje. Bolje da ne znate što se u tom slučaju događa… drugi put.
Za vrijeme dok piloti pripremaju let a domaćice vode omanji rat s nama, na kontrolnom tornju sjedi ekipa koja nam je dala odobrenje za taj let po planu leta a zemaljske “snage” su odradile ukrcaj prtljage. Vrata aviona se se zatvaraju, aviomost odmakao, toranjski kontrolor je dao dozvolu za izguravanje ( pushback) i pokretanje motora (start up) i naš avion kreće polako unatrag. Doduše ne kreće već ga, kao što rekoh guraju sa pushback-om. U isto vrijeme piloti pale motore jedan po jedan. Iako mnogi od nas ne obraćaju pažnju, u kabini se u ovim trenucima pušta snimka svih sigurnosnih procedura i uputa važnih za putnike, u slučaju bilo kakve opasnosti.
Naš kontrolor čeka da ga zamolimo (request taxi ) da rulamo do staze i kad se uvjeri da je sigurno i da nećemo blisko susresti neki drugi avion, to nam i odobri. Rulamo… to vam je ono drndanje po asfaltu kad mislite da ama baš ništa u avionu nije dobro zašarafljeno. Sve je ok, neće ništa otpasti a i AvioRadar Airlines je uvijek dobro opskrbljen samoljepljivom trakom najbolje kvalitete.
Dok mi rulamo, one domaćice još jednom sve nas pregledavaju te se obično natežu sa starijom gospođom na sjedalu 12F koja bi malo domaće kobasice iz torbe koja je u pretincu iznad glave ili mladim rokerom na sjedalu 7A kojem su gore u jakni ostale slušalice. Tada pomislimo da su one bezobrazne što nas skoro pa zakuju za sjedalo, lagano hrvačim stilom, no nisu. Ne maltretiraju vas bez veze već jer ne slušate. Sjedi i miruj. Nisi u vlaku. Ono fasten your seatbelt svjetlo nije tu za dekoraciju već da budeš vezan. Kad si vezan, ne ustaješ.
Kontrolor na tornju, je provjerio da li je staza prazna od drugih aviona i ima li kakav avion u finalnom prilazu i nakon što se uvjerio da je sve sigurno dao nam je dozvolu za polijetanje.
To je ono kad čujete kapetana na razglasu “Cabin crew, prepare for take-off”. Tada vidite da sve domaćice osim one jedne naprijed nestanu. Tu su. Ona jedna koju zovemo purserica a i ostale tri koje su iza nas sjedaju i vežu se kao što smo i mi trebali na početku.
Kad sjednu ne dosađuju se i čekaju nešto već u svojim glavama analiziraju sve moguće loše scenarije i pripremaju sebe za bilo koji od njih.
Treba imati u vidu da su najosjetljiviji trenutci leta polijetanje i slijetanje i da su u slučaju bilo čega te “zle tete i zli stričeki” odgovorni za vas i osposobljeni/obučeni da vam spase život. U trenutku nesreće nema nikog drugog da vam pomogne. Slušajte ih što vam govore. Znaju što rade. Prema propisima oni moraju evakuirati avion za 90 sekundi i to na samo 50 posto raspoloživih izlaza! Ako vi ne surađujete i ne slušate, oni nemaju šanse da to odrade i zbog vas netko može izgubiti život. Ako ikada dođete u takvu situaciju nemojte se čuditi ako vas zgrabe i doslovno izbace kroz vrata aviona. Žilave su to cure i dečki.
Ostavite se ručne prtljage, mobitela i snimanja videa pri evakuaciji! Slušajte upute, gubite se iz aviona i odmaknite se što dalje od njega!
Za vaš video na Facebooku netko će ostati bez oca, majke, brata, djeteta… Jeste li spremni imati na savjesti 10-20-100 ljudi samo zato da bi uzeli svoju torbu? Događalo se. Na žalost prečesto!
No dobro, sad kad sam vas ovako suptilno upozorio na neke moguće poslijedice u takvim situacijama idemo mi poletjeti.
Kako je u tekstu s gornjeg linka sve objašnjeno iz perspektive pilota, nema potrebe ponavljati. No kako to izgleda u kontroli leta…
Prvo da objasnim kako funkcionira kontrola letenja (Za primjer je uzet Dubrovnik + oblasna kontrola jer vrijednosti variraju od aerodroma do aerodroma):
- Aerodromska kontrola (Toranjski kontorlor – TWR), koji pod svojom kontrolom ima operacije na aerodromu i određeno područje ( CTR – Control Zone ) i to do visine 4 000 stopa odnosno cca. 1 200 metara pa nas nakon polijetanja šalje na frekvenciju “radara” odnosno prilaznoj kontroli (approach)
- Prilazna kontrola (Approach – Radar) koja nas također prati u određenom području ( TMA –Terminal Control Area ) ali do visine 20 500 stopa = FL205 (6 250m) nakon čega nas predaje Oblasnoj kontroli (u našem slučaju to će biti kontrola Bosne i Hercegovine jer prema planu leta prolazimo kroz njihov zračni prostor).
- Oblasna kontrola (Radar) je zadužena za sve zrakoplove u prostoru (Control Area – CTA) iznad FL205 i svi zrakoplovi koji podliježu razdvajanju moraju biti razdvojeni barem 5 NM (9.26 km) bočno i 1000 ft (300 m) vertikalno.
Oblasnu kontrolu zračnog prometa obavlja Centar oblasne kontrole u Zagrebu (Zagreb ACC).
Na većim zračnim lukama u svijetu u sklopu aerodromske kontrole letenja postoje dodatne službe kao što su Delivery i Ground.
Posao svih kontrolora je da paze na našu sigurnost na način da održavaju propisan razmak (separaciju) između zrakoplova u kontroliranom području. To postižu pomoću radara i instrukcija koje izdaju pilotima. Kontrola i piloti su u stalnoj komunikaciji.
Dakle, naš let je poletio, toranjski kontrolor nas je proslijedio Dubrovnik radaru koji pazi da naša putanja ne presjeca putanju drugih zrakoplova u dolasku i odlasku. Iz razloga što po našem planu leta brzo prelazimo u zračni prostor BiH, predani smo njihovoj oblasnoj kontroli u Banja Luci ili Sarajevu (ovisi koja je aktivna iako su fizički ista jedinica u istoj zgradi). Naši dragi susjedi nam odobravaju penjanje na visinu krstarenja ( Cruising altitude ili RFL – requested flight level ) nakon što se uvjere da je to sigurno po nas a i ostali promet.
Naše domaćice nas zbog kratkoće leta užurbano poslužuju osvježenjem i slušaju naša neizbježna pitanja kao što su: Hoću li stići na svoj idući let? Jel pilot u dobrom odnosu sa suprugom? Zna li on letjeti dobro ili je novi? Stići ćete na let, dobri su a kako i ne bi bili kad se ne moraju gledati po cijele dane, nije novi. Onaj u lijevom sjedalu zna letjeti super i leti dugo a i onaj u desnom nije sad iz osnovne škole izašao.
Poslužile su vas, malo potom su došle da pokupe vaše čaše (moraju pokupiti čim prije, let je kratak, nisu dosadne i nervozne) i opet kreće njihovo zujanje tamo-vamo. Pogađate, pripremaju vas i kabinu za slijetanje. U to vrijeme se naš avion već spušta prema Zagrebu. Što se tiče kontrole procedura je obrnuta… Susjedi vraćaju naš let Zagreb Approachu koji nas navodi na siguran prilaz Zagrebu ( LDZA/ZAG )
Iz razglasa čujemo mrmljanje kapetana. Nije mrmljao, već je rekao: Cabin crew prepare for landing, pa vidimo naše tete kako još jednom nestaju i imaju ozbiljan izraz lica. Ne, ne mole se Bogu već još jednom u glavi prolaze sve moguće scenarije i pripremaju se na zvuk odvezivanja pojaseva čim avion dotakne USS jer smo mi poslovično nekulturni i njihovu uputu: Ostanite vezani dok avion ne dođe na parking poziciju, ignoriramo. Štoviše, ne samo da se odvežemo već se bacamo sa sjedala i tražimo svoju ručnu prtljagu iznad glave pa da izađemo što prije…Nećemo izaći prije nego je moguće. Sjedi dole i ostani vezan. Ima razlog zašto treba ostati vezan.
Naš let je sletio, posada je izdužila naše noseve za par milimetara pri kočenju ali to je sve ok. Ništa vam neće biti. Ionako svi slažemo prije ili kasnije.
Piloti naš avion dovoze do aviomosta na zračnoj luci Dr. Franjo Tuđman, parkiraju ga u milimetar u čemu im pomaže jedan djelatnik uputama ( maše rukicama i nekim palicama, odnosno u Zagrebu ima neki daljinski upravljač ), malo je smiješno prevesti njegov engleski naziv ali dobro…. Šerif, sami ste to tražili. Inače nazivamo ga Marshaller. Na modernijim aerodromima ( Dubrovnik – na aviomostovima ) taj posao radi automatski uređaj za navođenje ( Visual Docking Guidance System – VDGS ).
Avion je stao. Da, to je trenutak kada se odvezujemo. Aviomost se spaja a na naš avion kreće opsada. To mogu vidjeti oni koji su ostali sjedati.
Spajaju nas na valjsku struju ( GPU – Ground power unit ), otvaraju prtljažni prostor i do njega polažu traku za iskrcaj prtljage, ispod repa na naš avion se spaja još jedan kamion – cisternu koja prazni ono što smo piškili i kakili na letu, na sigurnom odstojanju vidimo cisternu s gorivom koja čeka da se putnici iskrcaju pa da krene sa “davanjem infuzije” našem avionu… itd.
Dakle, nakon iskrcaja nas i naših stvari kreće onaj “balet” s početka priče… Avion treba spremiti za idući let… ponekad istim avionom letimo dalje.
Naša prtljaga, ovaj put zagrebačkom verzijom labirinta traka, ide do prostora za preuzimanje prtljage gdje je mi nervozno čekamo ( ako nismo na povezanom letu dalje ) da izađe kroz onaj prozorčić i čini nam se da joj treba cijela vječnost dok dođe do nas.
Grabimo prtljagu i naš let je završio.
U ovom tekstu sam se nastojao dotaknuti nekih osnovnih službi koje vidimo a i ne vidimo pri našem letenju na neku destinaciju. Naravno, ima ih još kojima je zadaća da mi sigurno i kvalitetno dođemo na odredište. Dok smo na aerodromima na našu sigurnost budno paze još i aerodromske: policija, vatrogasci, hitne medicinske službe…a u slučaju nesreće tu su cijeli stožeri koje u nekoliko minuta postupaju po predviđenim procedurama u cilju spašavanja ljudskih života.
U narednom periodu potruditi ću se u suradanji sa našim zračnim lukama putem reportaža bolje približiti aerodromske službe.
Kao što vidite naš let nije baš tako jednostavan kao što se nama čini. Postoje ljudi koji naporno rade da budemo sigurni i da nam je ugodno i sigurno u najkraćem mogućem roku stignemo do odredišta. Poštujmo ih!
Foto © Avioradar / Ilustracija