Kapetan Carlos Mirpuri i njegova posada odradili su povijesni let sa širokotrupnim zrakoplovom Airbus A340, iz Cape Towna (CPT) do Antarktike i nazad, pritom su prevalili 2.500 nautičkih milja u jednom smjeru. Oba leta su trajala nešto više od 5 sati. Nikad do sad zrakoplov A340 nije sletio na Antarktiku i njegovu ledenu uzletno sletnu stazu. Ovaj zrakoplov će se koristiti ove sezone za prijevoz znanstvenika, ograničenog broja turista i potrebnog terets za opskrbu.
Zrakoplov je bio Hi Fly Airbus A340-313HGW (High Gross Weight) registracije 9H-SOL, s maksimalnom težinom uzlijetanja od 275 tona. To je zrakoplov koji savršeno obavlja svoje zadatke, pouzdan je, udoban, s odličnom sigurnosnom poviješću i pozorno je odabran za operacije u tako zahtjevnom okruženju. Sa svojim velikim doletom i 4 motora, idealan je za letove u udaljene i zabačene lokacije.
Povratni let za Cape Town krenuo je i prije od istjeka planiranih 3 sata stanke.
Kapetanov dnevnik (Carlos Mirpuri, podpredsjednik Hi Fly-a, zapovjednik na letu HFM801/802):
„Posada zrakoplova je krenula iz hotela u Cape Townu u 5 sati ujutro po lokalnom vremenu i trebalo je oko 30 minuta vožnje do zračne luke. Dodatnih 30 minuta je bilo potrebno za procedure u zračnoj luci, te smo do zrakoplova stigli u 6 sati. Još je preostalo 2 sata do planiranog vremena polijetanja.
Ostalo prateće osoblje je krenulo iz hotela sat ranije, te kad smo mi stigli, zrakoplov je već bio napunjen gorivom i utovarivao se teret. Prema planu, na letu je trebalo biti 23 putnika, svi od strane našeg kupca. Budući da je ovo bio prvi let ove sezone 2021./2022., među teretom se našla i oprema za prihvat zrakoplova koji ćemo trebati u zračnoj luci WFR (Wolf’s Fang Runway, Antarktika).
Let od 2.500 nautičkih milja između CPT i WFR trajat će 5 sati i 10 minuta na prvom letu, dok će za povratni let trebati 5 sati i 20 minuta. Za ovaj prvi let i ograničenu podršku na Antarktici, planirali smo 3 sata između prvog i povratnog leta.
Ovo će biti dugačak, ali uzbudljiv dan za posadu na ovome jedinstvenom događaju.
Kao i uvijek, započinjemo sa sastankom cijele posade pri dolasku do zrakoplova. Budući da ovo nije jedan od običnih letova, postoje neke posebnosti koje nosi letenje prema tako surovom okruženju, te je potrebno i osigurati posebnu zaštitnu odjeću.
Dok su trajali provjera putničke kabine i utovar hrane i pića za let, moja posada i ja smo provjeravali zrakoplov, njegove sustave, unosili rutu u navigacijski sustav i informirali se o pojedinostima leta.
Putnici su stigli 20 minuta prije planiranog polijetanja. U 8 sati zrakoplov je odvučen od terminala i bio spreman za polijetanje. Točno na vrijeme, svaki put. To je moto u Hi Fly.
Pripremali smo se za polijetanje s uzletno-sletne staze 01, ali morali smo odgoditi polijetanje jer sam primjetio ptice i zatražio od kontrole leta neka se provoze vozilom i pokušaju ih prestrašiti. Zadnje što nam je potrebno ulijetanje je ptice u motor i njegovo oštećenje. U 8:19 sati smo poletjeli uz prekrasno jutro i fantastične prizore.
Nosili smo 77 tona goriva, naš zrakoplov registracije 9H-SOL je Airbus A340-313HGW (High Gross Weight) s maksimalnom težinom uzlijetanja od 275 tona.
Ovo je zrakoplov koji svoj posao odrađuje svaki put. Robustan, udoban i siguran, te se odlično snalazi u ovako teškim uvjetima. Njegova 4 motora i vrlo veliki dolet čine ga idealnim zrakoplovom za ove vrste letova.
Ruta do WFR je praktički izravna nakon što odradimo polijetanje iz CPT i odjavimo se od njihove kontrole zračne plovidbe i prebacimo na oceansku kontrolu iz Johannesbugra. S njima ćemo komunicirati putem CPDLC / ADS te tako izbjeći umarajuću i šumovitu HF komunikaciju koja datira iz ’50-ih godina prošlog stoljeća. Digitalna komunikacija je norma u današnje vrijeme u mnogim zračnim navigacijskim regijama. Izgubili smo podatkovnu vezu na oko 250 milja od WFR, ali na oko 180 milja od našeg odredišta uspostavili smo komunikaciju s WFR pomoću VHF-a.
Južno od 65 stupnjeva vratili smo se na polarne navigacijske tehnike, te koristili true heading kao referencu.
Tijekom leta redovito smo dobivali podatke putem ACARS-a od strane WFR preko našeg operativnog centra u Lisabonu. Osoblje u WFR ima samo satelitski telefon, te se samo samo njim održava komunikacija sa svijetom. Meteorolozi su napravili odličan posao, te smo odlučili letjeti na dan kad su meteorološke prilike odgovarale našim uvjetima. No, vremenska prognoza je samo prognoza: kad letiš na kraj svijeta trebaš redovite podatke o tome prati li prognoza stvarne vremenske uvjete.
Vrijeme je izgledalo odlično, te, kako smo se približavali našem odredištu, tako smo dobivali izvješća o trenju na uzletno-sletnoj stazi. To je mjereno posebno opremljenim automobilom na svakih 500 metara staze. Trenje je imalo zadovoljavajuću vrijednost, višu od one koju smo mi smatrali minimumom, te smo mogli krenuti s pripremama za slijetanje.
Nosili smo gorivo i za povratni let, te ćemo zbog toga slijetati s maksimalnom težinom slijetanja od 190 tona. Dodajmo tome kako slijećemo na uzletno-sletnu stazu koja je od leda, kako je ovo prvi Airbus A340 koji slijeće tamo, i to sve donosi puno opreza i strepnje. No, mi u pilotskoj kabini uvjereni smo kako smo prije leta domaću zadaću odradili odlično.
Naš odjel letačkih operacija je radio na pripremi ovog leta nekoliko mjeseci i naše prvo slijetanje je dokaz kako se odradio dobar posao.
Dva dana prije leta, znanstvenici su poslovnim mlažnjakom posjetili WFR. Ova zračna luka se smatra kategorijom C, te prije samog leta posada mora biti prisutna u pilotskoj kabini drugog zrakoplova pod upravljanjem drugih pilota kako bi se pripremila izvesti svoj let.
Ledena uzletno sletna staza je tvrda te može bez problema podnijeti težinu teškog zrakoplova. Sloj leda je dubok 1,4 kilometra. Na uzletno-sletnoj stazi su posebnom opremom napravljeni kanalići, te nakon čišćenja i rezbarenja, dobiti ćemo adekvatni koeficijent kočenja. Uzletno-sletna staza je duga 3.000 metara, te za zaustavljanje teškog A340 to neće biti problem. Barem ne na papiru jer A340 nije slijetao na ledene staze.
Odsjaj je bio ogroman a to je zahtjevalo nošenje zaštite za oči kako bi se navikle na veliku razliku u svjetlosti između one vani i one u pilotskoj kabini. Pilot koji nadzire instrumente tijekom slijetanja ima vrlo važnu ulogu, a posebice s dodatnim obavješćivanjima pilota koji upravlja zrakoplovom o podacima tijekom prilaza i slijetanja.
Nije lako primijetiti uzletno-sletnu stazu, ali u jednom trenutku je moramo vidjeti jer ne postoji nikakva navigacisjka pomoć na WFR i sa svime uokolo 20 milja od zračne luke moramo biti u vizualnom kontaktu.
Kad smo napokon primjetili uzletno-sletnu stazu, započeli smo s konfiguriranjem zrakoplova dosta rano, te su zakrilca i stajni trap bili u potrebnom položaju 10 milja prije uzletno-sletne staze. Također, tamo nema nikakvih pomagala za održavanje kuta poniranja, a uzletno-sletna staza je jako slična okolini i to sve čini velike izazove kod određivanja visine.
Visinomjeri pri hladnom vremenu također mogu imati potencijalne greške kod mjerenja, te ih je potrebno podesiti. Prilaz zračnoj luci smo obavili prema „udžbeniku”, te je samo slijetanje obavljeno bez ikakvih problema, a zrakoplov se ponašao točno prema tome kako je i planirano. Kad smo usporili na brzinu taksiranja zrakoplova, mogli smo čuti pljesak iz putničke kabine. Svi smo bili sretni: ipak smo ispisali povijest.
Vrijeme do povratnog leta je iznosilo 3 sata, ali sve je obavljeno za puno manje vremena. Naš odjel letačkih operacija, ekipa iz prihvata zrakoplova, kao i injženeri, svi su obavili fantastičan posao. Pravi pobjednički tim. Odjeveni za ekstremnu hladnoću, izašli smo iz zrakoplova, pozdravili se s ekipom na WFR, pregledali uzletno-sletnu stazu za buduće letove. Sve je izgledalo dobro za pokretanje novih letova za Antarktiku.
Polijetanje i sam let prema Cape Townu bili su bez ikakvih izazova. Poslovni partneri su bili zadovoljni, mi smo bili zadovoljni. Svi zadani ciljevi za prvi let bili su ispunjeni.”
