Poslovni razred na dugolinijskim letovima sve se više pretvara u niz privatnih odjeljaka. Visoke pregrade, klizna vrata i sjedala zaklonjena od pogleda drugih putnika postali su istaknuti elementi predstavljanja novih kabina. Nakon pretvorbe sjedala u potpuno ravni krevet, privatnost je postala sljedeće područje nadmetanja zračnih prijevoznika. Međutim, ono što na promotivnim fotografijama izgleda kao nedvojben napredak ne mora svakom putniku pružiti i ugodnije iskustvo.

Autor ovih redaka, nakon iskustava sa starijim poslovnim razredima u Lufthansinom Airbusu A340-300 i Turkish Airlinesovu Boeingu 777-300ER te Unitedovim Polarisom u Boeingu 787-10, prednost ipak daje otvorenijem rasporedu kabine. Ne zato što zanemaruje prednosti privatnosti, nego zato što udobnost podrazumijeva i osjećaj prostora, preglednost kabine i mogućnost da pogled povremeno odluta prema prozoru. Visoke pregrade nekome pružaju mir, a nekome stvaraju pomalo klaustrofobičan dojam, čak i kada je samo sjedalo tehnički naprednije.

Privatnost kao novo mjerilo luksuza

Smjer razvoja jasno pokazuje United, koji je za novu generaciju interijera svojih Boeinga 787-9 predstavio Polaris sjedala s kliznim vratima. Uz njih je razvio i veće odjeljke Polaris Studio, dodatno naglašavajući razliku između standardnog poslovnog razreda i još ekskluzivnijeg iskustva unutar iste kabine. Vrata tako više nisu obilježje rezervirano za prvi razred, nego sve važniji dio ponude poslovnog razreda.

Takav razvoj ima razumljivu svrhu. Putniku koji putuje sam, želi raditi ili prespavati veći dio leta zaklonjenost od prolaza i drugih putnika može mnogo značiti. Manje pogleda, manje vizualnih smetnji i jasnije definiran osobni prostor stvarne su prednosti. Posebno na noćnom letu, mogućnost povlačenja u vlastiti kutak može znatno pridonijeti odmoru.

Ipak, privatnost nije isto što i prostranost. Vrata mogu zakloniti sjedalo od prolaza, ali sama po sebi neće proširiti ležaj, povećati prostor za stopala ili omogućiti lakše okretanje tijekom spavanja. Procjena kvalitete poslovnog razreda zato ne bi smjela počinjati i završavati pitanjem ima li sjedalo vrata.

Što se gubi podizanjem pregrada?

Starije, otvorenije kabine imale su nešto što se teško prikazuje u tablici tehničkih karakteristika: osjećaj širine. Pogled nije završavao na stijenci neposredno uz rame, a putnik je mogao vidjeti kabinu i dnevno svjetlo koje dolazi kroz prozore. Ovisno o rasporedu i položaju sjedala, čak se i iz sredine zrakoplova moglo pogledati prema van.

Upravo je to jedna od osobina koje autor cijeni kod starijih poslovnih razreda Lufthanse i Turkish Airlinesa. Kabina djeluje otvorenije, manje isparcelirano i ugodnije za boravak tijekom budnog dijela leta. To ne znači nužno da svaki putnik raspolaže većom površinom, nego da prostor doživljava većim jer ga sa svih strana ne omeđuju visoke pregrade.

Kod zatvorenijih rasporeda, osobito na središnjim sjedalima, pogled prema prozorima može biti znatno ograničen ili praktično izgubljen. Nekome to neće predstavljati nikakav nedostatak. Za putnika kojem pogled prema van znači uživanje u letu, osjećaj povezanosti s okolinom ili jednostavno ugodniji boravak u zrakoplovu, razlika je važna.

Unitedov Polaris pritom pokazuje da ne postoji samo izbor između potpuno otvorene kabine i odjeljka s vratima. Klasična izvedba Polarisa, kakvu je autor isprobao u Boeingu 787-10, već pruža izraženu odvojenost sjedala i neposredan pristup prolazu, ali bez vrata koja donosi nova generacija. Upravo zato doživljaj zatvorenosti ne ovisi samo o vratima, nego i o visini pregrada, orijentaciji sjedala i obliku prostora koji okružuje putnika.

Otvoreniji rasporedi, naravno, imaju i nedostatke. U pojedinim starijim konfiguracijama putnik uz prozor mora prijeći preko prostora susjednog sjedala kako bi došao do prolaza. To je stvarno ograničenje, osobito kada susjed spava. No izravan pristup prolazu i otvoreniji dojam kabine nisu međusobno isključivi ciljevi.

Sjedalo je temelj, usluga čini razliku

Za autora ovih redaka kvalitetno sjedalo koje se pretvara u potpuno ravni krevet osnovni je zahtjev dugolinijskog poslovnog razreda. Jednako su važni dovoljna širina, uporabljiv prostor za noge i fizička udaljenost od susjednog putnika. Ako se putnici ne dodiruju, ako imaju jasno odvojen osobni prostor i ako ih pri spavanju prikladna pregrada zaklanja od međusobnih pogleda, potreba za dodatnim zatvaranjem postaje ponajprije pitanje osobne sklonosti.

Nakon što su ti uvjeti ispunjeni, presudnu razliku čini usluga. Koliko je posada prisutna i pažljiva? Može li se obrok poslužiti u trenutku koji odgovara putniku? Je li usluga organizirana tako da ostavlja dovoljno vremena za spavanje? Jesu li hrana, piće i posteljina na razini cijene karte? Osjeća li se putnik kao gost ili kao još jedna stavka u unaprijed zadanom redoslijedu posluživanja?

Klizna vrata neće nadoknaditi mlak obrok, dugo čekanje na piće ili nezainteresiranu posadu. Jednako tako, otvorenija kabina uz udobno sjedalo i odmjerenu, pažljivu uslugu može ostaviti bolji ukupni dojam od vizualno impresivnog odjeljka u kojem iskustvo završava na kvaliteti ugrađene opreme.

U predstavljanju novih kabina jednostavnije je pokazati vrata, zaslon i završnu obradu nego dosljednost usluge. No putnik nekoliko sati kasnije upravo tu dosljednost vrlo jasno osjeti.

Pouka iz prvog razreda

Zanimljivo je da argument u prilog otvorenijem prostoru dolazi i iz prvog razreda. Klasične Lufthansine kabine prvog razreda podsjećaju na pristup u kojem luksuz nije nužno zahtijevao zatvaranje svakog sjedala iza vrata. Prostranost i mogućnost zaklanjanja tijekom odmora mogli su koegzistirati s otvorenim dojmom kabine.

Air Franceov La Première nudi drukčiji, ali jednako zanimljiv primjer. U novoj generaciji tog proizvoda privatnost prema prolazu osiguravaju zavjese od poda do stropa, dok između središnjih odjeljaka postoji fizička pregrada. Stoga nije riječ o kabini bez pregrada, nego o pristupu koji za zatvaranje prema prolazu koristi zavjesu umjesto čvrstih vrata. Bočni odjeljci pritom se protežu uz čak pet prozora.

Takav prvi razred zbog raspoloživog prostora nije izravno usporediv s poslovnim. Ipak, pokazuje da luksuz i privatnost ne moraju imati samo jedan oblik. Zavjesa omogućuje otvorenost kada je putnik želi i povlačenje kada mu je potrebno, bez stalne vizualne prisutnosti vrata.

Nepopularno mišljenje: stari poslovni razredi nedostajat će mi

Svjestan sam da je ovo, popularnim internetskim rječnikom, svojevrsni unpopular opinion, ali moram priznati da će mi „stari” poslovni razredi nedostajati. U mojem iskustvu bili su cjenovno pristupačniji, a po mnogočemu su mi i bolje odgovarali. Njihovi su nedostaci postojali, ali otvorenost kabine, osjećaj prostora i manje fizičkih barijera za mene su imali vrijednost koju nova vrata i viša pregrada ne mogu jednostavno nadomjestiti.

Mnogi zrakoplovni influenceri na YouTubeu vjerojatno se sa mnom ne bi složili. No ni ja se uvijek ne slažem s njihovim pristupom, koji ponekad oscilira između pretjerane kritičnosti prema starijim proizvodima i romantiziranja noviteta koji to sami po sebi ne zaslužuju. Nedostatak vrata nije dovoljan razlog da se poslovni razred proglasi lošim, kao što ni njihova prisutnost nije dokaz vrhunskog iskustva. Više me zanima mogu li udobno sjediti i spavati, imam li dovoljno osobnog prostora i kakvu ću uslugu dobiti tijekom leta.

Poslovni razred zato ne bi trebalo ocjenjivati prema tome koliko uspješno skriva putnika od ostatka kabine. Kvalitetan proizvod mora omogućiti odmor, osobni prostor i dobru uslugu, ali ostaviti mjesta i različitim sklonostima. Rado ću odabrati udoban ravni krevet, diskretnu pregradu i pogled kroz kabinu prema prozoru. Ako uz to dolazi izvrsna usluga, vrata mi neće nedostajati. Neki od „starih” poslovnih razreda hoće.