Ovo putovanje je nastavak putovanja iz Zagreba prema Tajlandu, prvi dio je bio iz Zagreba do Singapura. Putopis s tog putovanja možete pročitati na ovoj poveznici:
[PUTOPIS] – Singapore Airlines A380 Business Class: SQ25 FRA – SIN
U vrijeme za koje je planirano putovanje tek su počele popuštati korona mjere, napokon se moglo putovati po tom dijelu Azije bez mnogo testiranja i puste papirologije. Nije bilo previše letova između Singapura i Bangkoka, tek se počeo buditi turizam kao i sama međunarodna putovanja te su zračni prijevoznici počeli povećavati broj letova i vraćati veze među gradovima. Danas između Singapura i obje zračne luke u Bangkoku prometuje 20-ak letova na dan (u jednom smjeru). Iz glavne zračne luke u Bangkoku (Suvarnabhumi / BKK) prometuje 15-ak letova, od kojih se desetak obavlja širokotrupnim zrakoplovima. Iz druge zračne luke u kojoj su većinom bazirani niskotarifni prijevoznici (Don Mueang / DMK) ide oko pet letova dnevno.
U vrijeme kad sam se informirao o letovima, letjeli su Singapore Airlines, Thai, Scoot, AirAsia, te s nekoliko letova tjedno i Jetstar. Nije bilo baš puno dnevnih letova, možda ukupno na obje zračne luke u Bangkoku do 10 letova prema Singapuru. Singapore Airlines je imao tri leta dnevno, Thai samo jedan, a Scoot dva. Ove zračne prijevoznike spominjem jer sam ih uzeo u uži izbor za putovanje s njima. Razlog je jednostavan: s AirAsiom i Jetstarom sam letio, a i oni lete s Airbusom A320. Onako, mogu reći dosadnjikav izbor zrakoplova. Tim zrakoplovom letiš po Europi kud god kreneš. Prava je prilika letjeti u širokotrupcu, a da nije neki longhaul let. Iskreno, kad vidite Singapore Airlines kako leti sa 787 ili A350, Thai s A350 ili Scoot sa 787 ili A321neo (hajde, i taj neo može proći), više ne želiš gledati ostale zračne prijevoznike.
Singapore Airlines me nekako najmanje privlačio među njima, iako znam da sad u svakom čitatelju skaču upitnici i uskličnici po glavi: zašto bi netko stavljao Singapore Airlines na zadnje mjesto, zračnog prijevoznika koji je jedan od najboljih na svijetu? Razlog je jednostavan: Singapore je promijenio zrakoplove na ruti i samo leti s Airbusom A350 umjesto A350 i 787. Ciljao sam na 787, ali, nažalost, prebacili su ih na druge rute, a sa Singaporeovim Airbusom A350 sam već letio pa sam želio isprobati nekog drugog zračnog prijevoznika i neki drugi zrakoplov. Mislim da je sad jasnije zašto bih izbacio Singapore iz jednadžbe. Još jedan od razloga bila je i cijena: Singapore Ailrines u tom trenutku je imao cijene oko 2.200 kuna (ako baš želite, možemo i u eurima, cijena je bila oko 300 eura) za jednosmjernu kartu.
U tom se trenutku sve činilo kako će Scoot biti glavni izbor jer je njegova cijena bila oko 1.000 kuna, odnosno oko 130 eura, a let bi bio Boeingom 787-8. Do tada još nisam letio Dreamlinerom, no, iako sam imao nekoliko mogućnosti letjeti njime, izbjegavao sam ga, ne zbog toga što to ne želim već su se pružale prilike letjeti u puno egzotičnijim zrakoplovima. No, da bi stvar bila bolja, za malo veću cijenu moglo se dobiti i putovanje poslovnim razredom – kako to propustiti?! Tu je također bila jedna sitnica koja me mučila. Kako zbog koronavirusa u zračnu luku treba stići najmanje 2 sata prije kako bi se prošle sve procedure, a problem je i u tome što ne možeš raditi online check-in već se sve radi na šalterima kako bi službenici provjerili svu dokumentaciju. Scootov let je polazio oko 8 sati, što znači kako bi trebalo biti između 5 i 6 sati ujutro u zračnoj luci. Prvi polazak metroa je tek oko 5:30 i njim bi se stiglo u zračnu luku oko 6:30, što je već prekasno. Možda mislite: ma, tih sat i pola je dosta. No u to doba si baš morao biti puno ranije u zračnoj luci. Nisam si mogao dopustiti propuštanje leta. Najgore je to što bi se trebalo probuditi oko 4.
Zatim je kao opcija postao taxi. No, i njim treba krenuti prije 5 sati iz grada. Relativno je skup, a noćne vožnje su 50 % skuplje od dnevnih, plus dodatak za vožnju prema zračnoj luci. Ispalo bi dosta novca. Čak bi se i to preživjelo, ali kad si na godišnjem odmoru, čemu žurba, čemu tako rano buđenje?! U Bangkoku prijava u hotel započinje u 15 sati. U samom Singapuru je provedeno dan i pol i stvarno nema potrebe tako žuriti.
Iduća opcija je bio drugi Scootov let koji polazi oko 15 sati, ali on je zrakoplovom Airbus A321neo. Svaka čast neou, nisam letio njim, ali širokotrupac me više zanima. Još je bila jedna opcija letjeti iz Bangkoka izravno prema Koh Samuiju ili Chiang Maiju. Cijene letova, pogotovo do Koh Samuija bile su dosta visoke, do Chiang Maija čak i ne previše, ali ipak je prevagnulo,: hajmo prvo u Bangkok pa ćemo vidjeti za dalje.
Thai je u tom trenutku ponudio akcijsku cijenu, 100 eura za jednosmjernu kartu. Da bude još bolje, leti njegov Airbus A350-900. Rekoh: volim njihovo bojanje zrakoplova, nisam još nikada letio njima, dakle nema se što čekati, a najbolje je to što je polazak oko 12 sati. Ne moraš biti prerano u zračnoj luci, možeš se naspavati i odraditi doručak. Nema pretjerane žurbe. Dakle, karta je kupljena. U tih 100 eura uključena su predana prtljaga, hrana i piće.
Thai Airways je tajlandski nacionalni zračni prijevoznik. Iako je u financijskim problemima i prolazi kroz restrukturiranje, rekao sam si: ma, hajmo ga isprobati, neće valjda sad propasti, baš par dana prije putovanja. Thai je u floti do prije par godina imao, slobodno mogu reći, previše tipova zrakoplova. Možemo ih i pobrojati (nećemo detaljizirati s inačicama): od Airbusa: A330, A340, A350, A380, do Boeinga 777, 787, 747. Tijekom pandemije uspio je srezati flotu i izbaciti zrakoplove koji mu nisu najekonomičniji pa je ostao na floti: Airbusi A330 i A350 te Boeing 777 i 787. Time si je olakšao život, smanjio troškove, ostavio ekonomične zrakoplove. Tijekom pandemije Tajland je bio među prvim državama u tom dijelu Azije koji se otvorio pa je s tim Thai jako profitirao. Razlog je u tome što je letio na mnoga odredišta u Europi jer su Europljani bili željni dalekih putovanja, egzotičnih odredišta, a tek rijetka u svijetu su dopuštala dolazak.
Dolazak u zračnu luku Singapur nije težak. Postoji metro, no, jedino što metro linija koja ide iz grada ne vozi izravno u zračnu luku već je potrebno presjesti na stanici Tanah Merah i nakon kratke vožnje stižete u zračnu luku. Ta kratka linija ima samo 3 stanice, ako računamo prvu i zadnju stanicu. Cijena je povoljna, iz centra grada do zračne luke platit ćete oko 2 singapurska dolara, odnosno ugrubo 1,5 eura. Ono što mi je famozno u Singapuru njihov je „ZET” (Zagrebački električni tramvaj – za one koji ne znaju) koji se naziva „SMRT”. Pa kad ti kažu “informiraj se kod njihovog osoblja” ili “nemoj se ukrcavati u SMRT vozila”… Moraš se smijati, hoćeš – nećeš.
Kao što je već spomenuto, potrebno je doći u zračnu luku dosta rano pa smo tamo bili oko 10 sati.
Do našeg terminala morali smo se provozati vlakićem koji povezuje terminale. To je samovozeći vlakić i baš je fora gledati kroz prozor: imaš osjećaj kao da si strojovođa. Vozi svakih par minuta i vožnja je vrlo kratka.
Odmah smo našli šalter za prijavu i stali u red. Bilo je dosta ljudi jer ipak leti A350 u kojeg stane preko 300 putnika. Iako smo bili oko 2,5 h prije leta na šalteru, bili smo među zadnjim putnicima u redu, stvarno su se svi pridržavali dolaska 3 h prije leta u zračnu luku. Red se pomicao dosta sporo, zakoračiš svakih par minuta. Prolazi vrijeme. Red se baš i ne miče. E, sad je već panika: pa prošao je i dobar sat, a još ispred nas ima puno ljudi. Uglavnom, gotovo sat i pol je potrošeno na čekanje u redu. Prilikom prijave pregledavaju sve potrebne dokumente jer se ne smijete ukrcati ako nemate sve što se traži. Naravno, imali smo sve. Eh, htio sam sjedalo do prozora, no, nažalost, budući da je zrakoplov pun, a mi smo došli među zadnjima, sva sjedala do prozora su zauzeta. Dakle, ništa od gledanja Singapura i Bangkoka iz zraka.
Prošli smo sigurnosni pregled i htjeli smo obići neke od važnijih znamenitosti u zračnoj luci. Cilj je bio pogledati vrt s leptirima. No, nažalost, nismo imali dovoljno vremena. Za doći do njih i vratiti se, trebalo bi nam više od pola sata, a polazak je za nekih 45 minuta pa smo se morali zadovoljiti najbližom atrakcijom, a to je vrt s kaktusima koji se nalazi na krovu terminala. Ujedno se tu nalazi i prostor za pušenje. Izlazak iz terminala, dakle iz klimatizirane prostorije van na zrak, značilo je i izlazak na jako sunce i vlagu. Baš je sunce bilo upeklo pa nismo baš pretjerano detaljno razgledavali kaktuse već je to bio kratki obilazak. Zanemarimo vreće s otpadom premda se ni ne primijete.
Vidi tko se to tamo skriva.
Hajmo malo bliže. No, bliže od toga neće ići jer ne želim završiti na kaktusu.
Da se bar više zračnih luka ovako trudi ponuditi putniku zanimljive atrakcije dok čekaju nastavak putovanja.
Još jedan pogled iz terminala na zrakoplov. Ma, baš mi je lijep.
Uskoro je počelo ukrcavanje, nije trajalo predugo, obavilo se sve jako brzo.
Svaki putnik je dobio dekicu i slušalice. Iako mi dekica nije bila potrebna, uzeo sam je, neka se nađe.
Mjesta za noge ima dovoljno.
Gužva je u zrakoplovu
Thai u svojem zrakoplovu ima još jednu jako fora stvar, a to je kamera koja je smještena u repu pa možete gledati uživo svoj zrakoplov. Baš daje zanimljiv dojam letenja. Eto nas još uvijek u Singapuru.
Idemo na uzlijetanje.
Brodovi koji čekaju na prolazak kroz Singapurski tjesnac.
Idemo malo ulijevo.
Pola oblačno, pola bez oblaka.
Za let koji traje 2 h, ovo je čisto pristojna hrana. Thai po tom pitanju nije razočarao: riba, riža i mahune, a za desert kolač i salata.
Tu i tamo bi trebalo počistiti, ali općenito, zrakoplov je čist, nemam prevelikih primjedbi osim ovih sitnica.
Kočimo..
Stigli u Bangkok..
Sjedala su dosta udobna i moglo bi se preživjeti u njima na longhaul letu. Čak mi je i uzorak tkanine zanimljiv. Očekivao sam ljubičastu unutrašnjost pa me narančasta baš iznenadila.
Ono što mi je zabavno jest gledati kartu i kuda letiš, uz sve ostale informacije o tome koja je brzina, na kojoj smo visini.
Poslovni razred izgleda čisto pristojno. Isto su odlučili svakom putniku dati privatnost i sjedalo koje se razvlači u krevet. E, tu je ljubičasta boja sjedala.
Zadnji pogled na Thaijev A350 u zračnoj luci Bangkok.
Na dolasku na imigraciju bilo je potrebno pokazati Thai Pass, vizu i putovnicu. Sve u svemu, te procedure nisu trajale jako dugo: brzi pregled i možemo dalje.
Mogu samo reći kako mi se Thai Airways svidio, a i njegov A350. Tako, ako budete u prilici, slobodno ih isprobajte, nećete požaliti.
Video sa leta:
