Uvod
Iako se prema naslovu čini kao da je konačno odredište Singapur, ipak je to Tajland. Singapur je samo usputna stanica, no krenimo odmah s pričom.
Kuda ići
U doba kada smo odlučivali o putovanju, taj dio Azije je bio zatvoren. Skoro niti jedna država u koju su se slijevali milijuni turista nema otvorene granice, naravno, zbog korone. Jedino je Tajland bio „napola“ otvoren. Prije je imao sandbox program koji je bio dosta ograničavajuć, a zatim je uveo i test & go program koji je bio ipak malo blaži. „Blaži“ znači kako se zahtijevao onaj standardni PCR test 72 sata prije putovanja, no idući korak je bio PCR po dolasku u zračnu luku u Tajlandu. Morao si se testirati, pa organizirati s hotelom privatni transfer do svoje hotelske sobe i tamo taj prvi dan čekati rezultate testa. Ako si došao iza 18, tad prvi dan nije prvi već je drugi dan prvi i očekuješ rezultat taj drugi dan. Naravno, moraš biti zatvoren u svojoj sobi, ne smiješ van. Ukratko, izgubiš dan na čekanje, možda i dva. No, ni to nije sve: peti dan također te čeka karantena, opet PCR test i opet iščekivanje u hotelskoj sobi. Naravno, testovi, smještaj i transferi se plaćaju, hoteli su ih prodavali kao pakete koji nisu bili previše jeftini. Uz to, morao si biti i cijepljen. Usprkos svemu tome, rekosmo: „idemo se kockati, pa što bude bude“. Odlučivali smo u ožujku za putovanje u lipnju, no to razdoblje je početak kišne sezone, ustvari tranzicijski dio godine kada se iz vrućeg razdoblja prelazi u kišni. No, i tu smo se isto odlučili kockati. Dakle, moraju nam se poklopiti i korona i vrijeme, ma što bi moglo poći po krivom?
Kocka je bačena
Proširila se vijest kako se i Singapur odlučio za otvaranje svojih granica turistima. Odmah sam počeo kalkulirati kako bi se i Singapur uspio ubaciti u putovanje. Od Singapura do Tajlanda je ugrubo dva sata leta, zračnih prijevoznika ima koliko hoćeš, cijene karata su povoljne. Dakle, prilika je tu. Sam Singapur je jedno od jako zanimljivih odredišta koje definitivno moraš posjetiti barem jednom u životu, posebice ako putuješ u taj dio svijeta. Lako je dostupan jer do tu leti puno zračnih prijevoznika, cijene karata znaju biti povoljne, a iz Singapura možeš do svakog sela u ovom dijelu Azije i to za sitne novce zbog puno niskotarifnih prijevoznika. Singapur je isto zahtijevao PCR prije polaska. Ah, kad sve skupa zbrojiš koliko puta će ti čačkati po nosu, pitaš se treba li ti to uopće. Naravno, to dodatno poskupljuje putovanje. Zaželio si se putovanja i čvrsto odlučio, ne želiš biti vječno rob zatvorenih granica. Opet, kad razmisliš, u ljetnim razdobljima korona nestane, no opet se vrati u zimskom razdoblju. Tako je bilo s Tajlandom za Novu 2022., malo je bio otvoren pa opet zatvoren. Ako opet čekaš to razdoblje, tko zna što će se dogoditi, hoće li opet biti moguće putovati, taman mi istječe i kovid putovnica, trebam li se opet cijepiti. Ma, idemo sad.
Rezervacija karte
Naravno, najvažnija stavka je kupiti kartu jer ipak moraš doći nekako do tamo. Gledao sam mnoge nuđene opcije. Godinama sam skupljao nagradne milje i sada je došlo vrijeme za potrošiti ih. Miles & More ima početkom svakog mjeseca akcije i može se uhvatiti karta za 50 % manje milja. No, naravno, ne nude previše odredišta. Najviše ih je uvijek prema Sjevernoj Americi, ako izuzmemo europska, te poneko u Aziji i Južnoj Americi. Svaki mjesec se najčešće nudio Meksiko jer je vladala pomama za njim, svi žele tamo zbog nikakvih ograničenja po pitanju korone. Meksiko smo odbacili, idemo u Aziju. Naravno, nudili su i Bangkok, no kartu u ekonomskom razredu. Potrošiti milje na longhaul ekonomsku kartu bačene su milje. Potrošit ćeš puno milja, platiti pristojbe i na kraju će te karta stajati ugrubo 50 % od cijene normalne ekonomske karte na toj relaciji. Dakle, uštedjet ćeš primjerice 2.000 – 3.000 kuna i potrošiti 40.000 milja, što nema nikakvog smisla. Svi koji skupljaju milje znaju kako unutar Europe za jedan let skupiš bezveznih 125 milja, osim ako nije neka skuplja karta pa pobereš koju milju više, pa sad računajte koliko samo letova treba obaviti kako bi došao do nekog povećeg broja milja na računu. Nudili su i premium ekonomski razred, no i to sam odbacio jer želim ići u poslovnom razredu. Ako sam tako dugo skupljao milje, želim ih onda potrošiti na nešto konkretno. Gledao sam opcije za upgrade, kupio bih kartu u ekonomskom razredu i potrošio milje na upgrade u poslovni razred, no i tu je bio problem što za upgrade moraš kupiti skuplju kartu u određenoj klasi kako bi imao mogućnost upgradea, što znači dosta skuplje, i po 1.000 EUR, tako da sam i tu opciju lagano odbacivao. Prije nego se otvorio Singapur, pratio sam karte do Bangkoka. Iz Zagreba su se dale naći cijene za povratno putovanje za oko 4.000 kuna, čak i za manje, znalo se spustiti na 3.500 – 3.600 kuna. Austrian, Lufthansa i Turkish su se izmjenjivali tko će ponuditi bolju cijenu. Naravno, u izbor sam morao uzeti i tip zrakoplova kojim bi se letjelo. Turkish do Bangkoka leti s A330-300, Austrian s 777-200ER, a Lufthansa s A350-900 iz Minhena ili s A340-300 iz Frankfurta. Od ponuđenih su mi kao prvi izbor ulazili Turkish i Lufthansin A350, kao treći izbor Austrian i na kraju A340. Znam, tko prati zrakoplovstvo reći će: „Kako možeš izbaciti A340 iz prvog izbora?!“. No, razlog je što sam letio njim pa mi nije više tako napet. Turkishev A330 mi je super zbog dobrog rasporeda u ekonomskom razredu gdje do prozora sjedi dvoje ljudi (iako isti raspored ima i A340). Idealno za par. U nekom trenutku se u cijelu priču umiješao i Singapore Airlines s kojim sam ciljao doći na Phuket, sa zanimljivom kombinacijom zrakoplova: nudio je A350-900 i MAX8. Opet spominjem ekipu koja prati zrakoplovstvo i zna što je MAX, ali budući da nisam nikad letio njim, rekao sam sâm sebi: „A jednom se i on mora probati“, do sad je valjda sve posloženo kako treba pa nema više nikakvih problema. Odustao sam od iščekivanja akcije za poslovni razred i okrenuo se traženju jednosmjerne karte u poslovnom razredu. Na računu imam milja točno dostatno za jednosmjerno putovanje. Jasno mi je da se onda nazad treba vratiti u „stočnom vagonu”, no barem u jednom smjeru želim putovati kao čovjek.
Jednog dana slučajno je uletjela famozna ponuda. Singapore Airlines ponudio je let iz Zagreba za Singapur preko Frankfurta. Let do Frankfurta je s Croatiom i Airbusom A319, a drugi dio je Airbusom A380! Ponovit ću: A380! I to u poslovnom razredu! I to za točno milja koliko imam! Wow! Uskoro nakon toga karta je bila rezervirana i to je bilo to, odluka je tu, ide se i to sa stilom. Svaka čast i Lufthansi i Turkishu i Austrianu, ali iskreno, niste ni do koljena Singapore Airlinesu po pitanju poslovnog razreda! Iznimka je jedino Turkishev novi poslovni razred koji izgleda vrlo lijepo. U kratkom vremenu prije nego sam rezervirao karte, Singapore je vratio svoje A380 u redovito letenje. Sada se, ustvari, moram zahvaliti i Miles & More kontakt centru kojeg sam pokušavao danima dobiti kako bi preko njih rezervirao karte ili barem kako bi mi rekli koju klasu karte moram rezervirati kako bih mogao koristiti upgrade. Nisu se javljali, a pokušavao sam ih zvati i ujutro i poslijepodne i pred kraj radnog vremena. No, ništa. Nažalost, za takve im se upite ne možeš javiti mailom već te isključivo upućuju na poziv telefonom. Jasno mi je da su svi zauzeti otkako je zračni promet krenuo u veliki uzlet i kako je panika, svi imaju nekih problema na putovanju i moraju ih rješavati. Sad zamišljam što bi bilo da sam zapeo negdje na nekoj zračnoj luci i pokušao ih dobiti, žurno ti je, a ne javljaju se. No, na sreću, kao što sam spomenuo, trebao bih im poslati čokoladu jer su mi omogućili letjeti u jednom od najboljih poslovnih razreda na svijetu u najvećem putničkom zrakoplovu na svijetu. Trebam li još nešto dodati? Ustvari, trebam: pristojbe za let sa Singapore Airlinesom stajale su svega 75 EUR po osobi, bila je tu i neka promocija pa sam i tu profitirao. Samo za usporedbu: za Lufthansu i Turkish pristojbe su u rasponu od 250 do 300 EUR.
Testiranje, testiranje
Kockanje se isplatilo, Tajland je prvo u svibnju uveo nova pravila ulaska, te skresao broj potrebnih PCR testiranja, uveo kombinacije PCR-a i brzih testova, kako bi na kraju od 1. 6. 2022. u potpunosti ukinuo potrebu za testiranjima, samo je potrebno imati kovid putovnicu i biti cijepljen. Kao šlag na torti, Singapur je isto maknuo obavezna testiranja za ulazak u državu. Dakle, u konačnici nismo trebali napraviti niti jedan test za ulazak u Tajland i Singapur. Prema prvotnom planu trebala su biti četiri PCR-a i jedan brzi test.
Viza
Hrvati su, nažalost, i dalje među ekipom koja treba vizu za ulazak u Tajland. Zanimljivo je kako je naši susjedi Slovenci ne trebaju, odnosno vizu dobivaju na ulasku u zemlju kod graničnog policajca. Pričaš sa strancima i svi su začuđeni što trebaš vaditi vizu, baš se osjećaš kao građanin drugog reda. Kada ćemo i mi prestati biti među tim zemljama – tko to zna?! Do tada moramo vaditi vizu. Sve bi bilo lako i jednostavno da se ambasada u Zagrebu nije zatvorila te su poslovi izdavanja viza prebačeni u Budimpeštu. Prema pričama, u Zagrebu si dobivao vizu za najviše pola sata, no sada u Budimpešti za izdavanje vize treba 3-5 radnih dana. Dakle, nema mogućnosti odlaska na izlet u Budimpeštu po vizu. Ustvari, ima ako možeš ostati u Budimpešti tjedan dana. Odabrao slanje potrebnih dokumenata putem kurirske službe. Začudo, već je drugi dan putovnica bila na odredištu. Išla je zanimljivim putem: iz Zagreba za Bolonju pa Milano i naposljetku za Budimpeštu. Naletjela se putovnica. Kroz nekoliko dana putovnica je bila spremna za preuzimanje. Odlučio sam otići osobno u Budimpeštu. Skupio sam malu ekipicu koja mi je bila moralna podrška na tom putovanju, malo smo prolunjali Budimpeštom i preuzeli putovnice. Prva putovnica je bila OK, no druga iliti baš moja, imala je malu greškicu. Na prvu je nisam ni skužio, ali na drugu bome jesam. Na vizi je umjesto „Ivo“ pisalo „Vladimir“. Još je bolja stvar što Vladimir nije iz Hrvatske već iz BIH. Hm, odmah se vraćam na šalter i priopćim veselu vijest. Gospon na šalteru je ostao malo zbunjen, prvo je pogledao vizu, pa prvu stranicu putovnice, pa vizu, pa prvu stranicu, pa mene, pa ponovio postupak gledanja. Uglavnom, zapanjio se. Kako je došlo do te pogreške? Počeo se ispričavati i pitati o mogućnosti dolaska sutra po nju. Rekoh: „Nema šanse, došao sam danas isključivo po putovnicu“. Novu vizu su mi sredili u par sati, čekali su samo ambasadora da dođe potpisati i sad imam dvije vize u putovnici. No, Vladimir nije imao te sreće, dobio je putovnicu, koliko sam skužio, u BIH poštom pa se sigurno iznenadio kada je ugledao svoje novo ime. Eee, on je imao većih izazova jer je opet morao slati putovnicu natrag u Budimpeštu i opet organizirati slanje putovnice natrag u BIH. Nadam se kako je stigao sve odraditi na vrijeme, prije polaska za Tajland. Iako, da nisam primijetio tu greškicu i došao na granični prijelaz u Tajlandu, kažu kako ne bi bilo baš velikih problema: ovi bi zvali Budimpeštu, Budimpešta bi rekla sve je OK, i mogao bih dalje. No, mo’š si mislit’, sigurno bi proveo sate i sate čekajući negdje u policijskim prostorijama u zračnoj luci. Kakve sam sreće, još se ovi iz Budimpešte ne bi javljali satima jer bi kod njih bilo izvan radnog vremena i tako bi se nauživao čekajući. Nekako mi se čini kako bi na kraju to ispao veliki show, možda me ni ne bi pustili u zemlju, možda bi izbili kakvi veći problemi. Najgora stvar bi bila da mi kažu: „Aj ti lijepo nazad“. U krajnjem slučaju bi morao ići natrag u Singapur, tamo predati zahtjev za vizu, pričekati da mi ju odobre pa se opet vratiti. No, može se sad puno teoretizirati o tome, al bolje da je prošlo bez tih izazova.
Ostala putna papirologija
Iako imaš vizu, to nije sve: trebalo se još izvaditi i Thailand Pass. No on nije tako izazovan kao viza, ali je trebalo prikupiti svu potrebnu dokumentaciju. Iako smo imali naše putno osiguranje, morali smo kupiti i dodatno, tajlandsko. Kako naša osiguranja ne pokrivaju troškove vezane uz hospitalizaciju od korone ili imaju malo pokriće, moraš uzeti tajlandsko koje, vidi ti čuda!, pokriva sve što trebaš za Thailand Pass. Kad malo čitaš kako su stranci, ako su bili hospitalizirani uslijed zaraze koronavirusom, morali plaćati masne račune njihovom zdravstvenom sustavu, ipak kažeš: „Nek’ im bude, nećemo se kockati s tim“. Također je i pitanje bi li prihvatili naše putno osiguranje.
Nakon prilaganja svih dokumenata na web stranicu, Thailand Pass je stigao skoro odmah. Eto ga, sve za Thailand je spremno. No, ne smijemo zaboraviti Singapur jer su i oni zahtijevali popunjavanje i dobivanje SG Arival Carda. Isti princip, upload dokumenata i kroz sat-dva stiže potvrda na mail. Ukratko, dokumentacija je spremna.
Dan prije putovanja
Naravno, dan prije putovanja smo radili, nema odmora. Odmah s posla na godišnji. Tako je i nekad najbolje, nemaš vremena za predputnu groznicu. Moram priznati kako smo se pakirali do kasno u noć. Svako malo je bilo: „Uh, još ovo, pa još ono, pa zapakiraj ovo, htio bih ovu majicu, pa onu…“ Moraš spakirati dosta stvari iako ideš u tople krajeve, zbog klime moraš imati puno stvari. Singapur i Tajland su u blizini ekvatora, tamo je tropska monsunska klima, dakle, puno znojenja, puno mijenjanja odjeće. Znači, preostaju ti dva rješenja: ili ćeš nositi dovoljan broj odjevnih predmeta ili ćeš prati rublje negdje na Tajlandu. Odluka je ipak pala u nošenju dovoljne količine odjeće. Bilo je potrebno kupiti i kremu za sunčanje, faktor 50, naravno, te repelent protiv komaraca i ostalih kukaca. Ipak je u tom dijelu svijeta komarac vrlo nezgodna životinjica koja prenosi mnoge bolesti pa se bolje malo namazati tim čudom i pretrpjeti taj miris nego imati zdravstvenih problema. Uglavnom, ako se dobro sjećam zadnji kofer je zatvoren oko 2 poslije ponoći, a buđenje je bilo u 5.
Zračna luka Zagreb
Zbog malo podužeg putovanja, uspjeli smo nažicati prijevoz. Ostavljanje automobila na parkingu zračne luke ili čak i okolnih parkinga, izbilo bi dosta kuna iz novčanika, tako da je to bila bolja opcija. Na terminal smo stigli smo prije 7. Već bila poduža kolona na šalterima Croatia Airlinesa. No, tu se vidjela prva prednost putovanja u poslovnom razredu, lijepo direkt na šalter za poslovni razred gdje smo praktički odmah bili na redu. Gospođa na šalteru je stvarno bila ljubazna i šalila se malo s nama. Moram priznati, vrlo ugodno iskustvo. Prtljaga je predana i vidjet ćemo je idući put tek u Singapuru. Kao putnik u poslovnom razredu, na sigurnosnom pregledu također imaš privilegiju zaobići gužvu koja je također već bila velika i bili smo skoro prvi na redu. Dakle, prijava za let i sigurnosni pregled – ukupno možda 10 minuta. No, nemojte sada pomisliti kako nije bilo nikoga. Vjerujem kako su putnici u ekonomskom razredu prvo na prijavu za let čekali dobrih pola sata, ako ne i duže, i isto tako za sigurnosni pregled sigurno 15-ak minuta. Tako da one priče o ranom dolasku u zračnu luku se moraju ozbiljno shvatiti. No, na provjeri putovnica nema posebnog prolaza za putnike u poslovnom razredu, ali tu se čekalo možda desetak minuta. Dakle, za putnike u ekonomskom razredu taj dan za prolazak svih procedura u zračnoj luci trebalo je više od jednog sata.
Zagreb lounge
Bio sam u čekaonici za putnike u poslovnom razredu na starom terminalu i bio je onako, mali, bazičan, eto tek tako da postoji. No, ovaj u novom terminalu, mogu reći da nije loš, čak mi je i simpatičan. Dizajn je zanimljiv s dosta drvenih detalja. Na ulasku teta provjeri možeš li unutra i kad da zeleno svjetlo, ideš u istraživanje. Imaju dvije prostorije, jedna se nalazi lijevo od ulaza i druga je ravno od ulaza. U lijevoj je više kao mali kafić i tiši dio.
Na samom ulazu se nalaze masažne fotelje te se tu, naravno, potrošilo par minuta kako bi se opustilo prije leta. U drugoj prostoriji je više kao restoran, tamo se nalazi hrana. Izbor bezalkoholnih i alkoholnih pića je velik. Od hrane su nudili čak i palačinkice koje si si mogao sam mogao pripremiti te sendviče, kolače i nešto svježe pripremljenih jela poput jaja i slično.
Nisam baš bio gladan pa nisam pretjerano obraćao pozornost na detalje – ipak me čeka let na drugi dio svijeta, pa uzbuđenje malo radi svoje. Popili smo kavu i sok i uskoro smo morali ići do našeg izlaza, jer počinje ukrcaj. Naš izlaz je bio praktički preko puta. Iako terminal u Zagrebu nije velik, da je naš izlaz bio i na najudaljenijem izlazu, do njega bi potrošili tri minute hoda.
Zračna luka Frankfurt
Na letu iz Zagreba za Frankfurt leti najnoviji dodatak flote Croatia Airlinesa, zrakoplov Airbus A319 registracije 9A-CTN.
U Frankfurtu smo bili za svega nešto više od jednog sat leta, no čekali smo na stajanci desetak minuta kako bi se otvorilo naše parkirno mjesto. Nekoliko dana prije pratili smo kako stižu Croatijin let iz Zagreba i Singaporeov let iz New Yorka, često su dolazili praktički jedan iza drugoga. Kako koji dan. Znali su biti parkirani jedan do drugog. E, to bi bilo odlično, praktički iz zrakoplova u zrakoplov. No, taj dan su nas izmiješali. Singapore je bio na svojem standardnom mjestu na izlazu D48, dok su Croatiju poslali na izlaze C.
Dakle, trebalo je dosta propješačiti od izlaza do izlaza, potrošili smo dobrih petnaestak minuta na hodanje. Naravno, usput sam uhvatio priliku okinuti koju fotku Croatijinog zrakoplova.
Ako niste znali, let Singapore Airlinesa SQ25/26 leti na ruti New York – Frankfurt – Singapur, nudeći pritom vezu Singapura i New Yorka za putnike iz Azije te, naravno, Frankfurta. Ako putujete za New York, pogledajte slučajno ako vam tražilica ne izbaci i tu kombinaciju sa Singapore Airlinesom, nećete požaliti ako ju odaberete.
Između letova u Frankfurtu nismo imali previše vremena, ugrubo sat i pol. Naravno, odmah te privuku trgovine, no željeli smo isprobati čekaonicu poslovnog razreda u Frankfurtu, kad već imaš tu mogućnost. Za ovu čekaonicu koja se nalazi na samom izlazu gdje je naš zrakoplov za nastavak putovanja, mogu reći samo pohvale. Dizajnerski je isto tako lijepa i imaju dobar izbor hrane i pića. Ono što je najbolje, nije bila prevelika gužva. Mogao si naći slobodan stol bez problema. Sjećam se zadnji put, prije par godina u Minhenu, bilo toliko ljudi da se nisi mogao okrenuti. Zamalo si morao jesti stojećki, no ovdje je potpuno druga priča. Možda i zato što ovdje nije samo jedna čekaonica, već ih ima nekoliko pa se putnici rasprše po njima. Kasnije sam čitao kako je Singapore Airlines otvorio svoju čekaonicu za putnike u poslovnom razredu u Singapuru i da je famozna, ali, nažalost, nju nije bilo moguće isprobati.
Airbus A380
Vrijeme je, treba krenuti, jedini nedostatak ove čekaonice je što baš nemaš svugdje zaslone s letovima pa vrlo lako zaboraviš na vrijeme. Morao sam hodati s jednog kraja na drugi kako bih vidio zaslone i status leta, je li počeo ukrcaj. I eto ga, uz let SQ25 stoji status boarding. Idemo polako prema izlazu i kada smo stigli, tu je već lagani kaos. Mnoštvo ljudi čeka ukrcaj, ipak u taj zrakoplov stane 471 putnik pa gužva uopće nije neočekivana. Ukrcaj je već počeo prije možda 5 minuta i prvo su prozivali putnike koji putuju u poslovnom i prvom razredu. Heh, da, mi smo isto trebali biti među njima, ali malo smo se zadržali usput do našeg izlaza. Često na longhaul letovima imaju zasebne prolaze za putnike u prvom i poslovnom razredu, no ovdje to nije bio slučaj, svi idu na jedan od 3 prolaza. Kako su objavili ukrcaj svih putnika, naravno, svi su nagrnuli naprijed. Iako su tu i tamo prozivali putnike koji putuju u poslovnom razredu, nismo se javljali jer ovako i onako nismo bili daleko od provjere ukrcajnih propusnica pa smo pričekali te dvije minute. Malo je bilo i kaotično kada je osoblje skužilo kako je još neki putnik u poslovnom razredu na kraju reda, pa su ga prozivali naprijed, zatim su putnike u ekonomskom razredu molili maknuti im se. Provjera putovnica i ukrcajnih propusnica je prošla u trenutku i možemo do zrakoplova. Mi smo mogli pokretnim stepenicama na gornju razinu, dok su putnici u ekonomskom razredu morali ostati na donjoj. U Singaporeovom A380 na gornjoj palubi su prvi i poslovni razred, dok su na donjoj premium ekonomski i ekonomski razred. Prije pokretnih stepenica je još jedna provjera kako se putnici ne bi zabunili kuda moraju ići. Nažalost, na ovom izlazu ne možeš vidjeti zrakoplov kojim putuješ, tek ga je bilo moguće vidjeti tek pred sami ukrcaj. I eto naše ptice!
Definitivno izgleda impresivno. Iako mi to nije prvi let u Airbusu A380, na prethodnim letovima sam bio u „prizemlju”, a sada me očekuje novo iskustvo, poslovni razred i „kat”. No, prije ulaska, još jedan pogled na ooogromno krilo. Tek sada postajem svjestan da ću stvarno opet letjeti u A380 i to u poslovnom razredu.
Na ulasku u zrakoplov standardno nas očekuje kabinsko osoblje, pokazujemo mu naše ukrcajne propusnice i tu se vidi razlika između ekonomskog i poslovnog razreda: vodi nas do našeg sjedala, ne pušta te samog mučiti se i tražiti ga. Na prvi pogled kabina je famozna. Lagani ljubičasti tonovi uz bijelu i crnu boju, čista elegancija.
Sjedalo je ogromno. Svaki putnik ima svoju, nazovimo je, školjku, ima izravan izlaz prema prolazu – samo se sjetite koliko puta ste morali buditi suputnike koji sjede do vas kako bi mogli do toaleta ili su vas budili i micali, a baš ste se najljepše smjestili. Ovdje toga nema, nitko vam ne smeta, nikoga ne morate dizati s njegova sjedala. Budući da mi putujemo u paru, odabrao sam sjedala u sredini. Tu su dva sjedala jedno do drugog s pregradom između njih. Stjuard koji je mene vodio pitao me putujem li s osobom koja sjedi do mene. Odgovor je bio potvrdan i pitao nas je želimo li spustiti pregradu – naravno. U nekoliko poteza uspio je spustiti pregradu na najnižu razinu koja, više-manje, ostaje u visini, nazovimo ga, „podguznog“ dijela vašeg sjedala. U sredini se nalaze dva sjedala, te je još po jedno sa svake strane, do prozora. Iako jako volim sjediti do prozora te uživati u pogledu, ovaj put sam rekao: „Preživjet ću bez toga“ te odabrao sredinu kako bi bio uz svoju suputnicu. Na taj smo način mogli cijelo vrijeme komentirati hranu, dijeliti ju, jer, naravno, želiš isprobati što se nudi na drugom jelovniku. Ako bi oboje odabrali sjedalo do prozora, teško bi mogli biti i u kakvom kontaktu jer je svatko u svojoj „sobici”. Odabirom jednog sjedala do prozora i jednog u sredini opet nemaš kontakt sa suputnikom jer su sjedala malo izmaknuta.
Znači, ako će netko od vas imati priliku putovati u poslovnom razredu u Singapore Airlinesu sa suputnikom i želite s njim/njom biti u kontaktu, odaberite sjedala u sredini. Singapore Airlines u A380 ima jednu jako fora stvar, a to je što na nekoliko mjesta u sredini ima mogućnost srednja sjedala pretvoriti u krevet, pa možete zagrljeni spavati uz svoju bolju polovicu. No, mi, nažalost, nismo uspjeli uhvatiti ta sjedala, pa ako budete imali priliku, budite brzi jer se razgrabe u trenutku. Naša sjedala.
Uskoro nakon što smo se smjestili, stiže nam stjuardesa koja se predstavlja i kaže kako će biti naša domaćica tijekom leta te joj se možemo slobodno obratiti u bilo kojem trenutku. Naravno, svatko je imao svoju domaćicu, mislim, ne doslovno svaka osoba, već je svaka domaćica imala nekoliko putnika o kojima je brinula. Prvo na što smo se dali nagovoriti bio je pjenušac. Prvo smo se nećkali i htjeli za početak popiti neki sokić, ali uspjela nas je nagovoriti i uz njega smo dobili i vodu i paketić grickalica. Nije mi žao, pjenušac je bio dobar. Naravno, prvih nekoliko minuta moraš proučiti sve što imaš oko svojeg sjedala. Sjedalo ima kontrole pomoću kojih ga je moguće spustiti u potpuno ležeći položaj.
Tada dobijete krevet od dva metra i možete spavati kao u krevetu. Naravno, tu je i mnoštvo drugih funkcija sa sjedalom. Možda bi ti prekidači mogli biti na malo boljem mjestu, no nije veliki problem. U pretincima s prednje strane su dekica, poplun i jastuk.
Na sjedalu vas dočeka mali jastučić koji je meni bio u lumbalnom dijelu tijekom cijelog putovanja.
Inače, po pitanju samog sjedala, mogu reći da je dosta udobno, materijal od kojeg je napravljen neka je vrsta kože. Zanimljiv mi je bio komentar prijatelja kako do sebe imaš kopirni uređaj. Na prvu sam bio zbunjen o čemu to pričaju, no kada pogledaš fotku, shvatiš odmah o čemu se radi. Zanimljivo je kako je više ljudi spomenulo kopirku kad su vidjeli fotku, tako da bi morao Singapurcima reći neka nešto naprave po tom pitanju kako ne bi putnici imali osjećaj kako se nalaze u fotokopiraonici na 10.000 metara. Šalim se, iz perspektive putnika nemaš osjećaj da je to kopirka već mjesto gdje ćeš odlagati sitnice. Tu se još nalaze i USB priključak s malim pretincem za mobilne uređaje pa možeš puniti svoj mobitel i imaš ga gdje odložiti.
Papuče
Slušalice
Pretinac pored ekrana
Ogledalo
Malo dekoracije koja svijetli u mraku, te lampica za čitanje
Singapore Airlines je uspio osigurati putnicima dovoljno privatnosti bez potrebe za kliznim vratima kao što to nude neki drugi zračni prijevoznici u svom poslovnom razredu. Ok, možda bi dobio više privatnosti i malo ekskluzivniji osjećaj da imaš vrata, no i ovako je jako dobro. Po meni to nije nikakav minus jer ta vrata u poslovnom razredu ti baš i ne daju potpunu privatnost: ako prolaziš kraj njih, osoba neke prosječne visine i dalje vidi što se dešava na sjedalu jer su visoka otprilike metar i pol, možda nešto više. I bez tih vrata sam mogao jako malo toga vidjeti što mi rade susjedi. Za potpunu privatnost moraš ići u prvi razred te tamo možeš imati svoj vlastiti apartman, primjerice u Sinagpore Airlines ili Emiratesu. Etihad je svojevremeno imao najbolji prvi razred, no ukinut je zbog izbacivanja A380 iz njihove flote.
Internet
Putnici imaju mogućnost pristupa internetu i besplatnih 100 MB prometa. Velika je zanimljivost ta što net nije dostupan iznad Indije, kao, davatelj usluga ne nudi net u tom području. Koji je razlog – tko bi ga znao, no to je nekih 2-3 h bez neta. Ali nije neki problem svakako imaš 12 h leta, a tih 100 MB brzo iscuri, ali je dovoljno za poslati poneku poruku. No, treba izbjegavati fotke jer ćeš onda u roku par minuta potrošiti sve. Ako si potrošio sav net, imaš mogućnost nadoplate za novi paket prometa. Čak postoji i čitač kartica na sjedalu kako bi to platio jednim potezom kartice.
Let
Moram priznati, kada sjediš u sredini A380 i bez pogleda prema van, nemaš baš osjećaj da letiš. Baš nekako lagano prolazi taj A380 kroz nebo, usprkos svojoj veličini. Kod polijetanja je bilo sve dosta glatko uz poneki minimalni skok, zanemarivo. Ustvari, cijeli let je bio miran, bez nekih turbulencija. U jednom trenutku, u gluho doba noći upalila su se svjetla za obavezno vezanje te su članovi kabinskog osoblja praktički budili ljude kako bi provjerili jesu li vezani. No, na kraju smo prošli bez većih turbulencija. Kod slijetanja sam, uz naginjanje prema naprijed, uspio vidjeti dijelić prozora i ono što se vani dešava. Uglavnom, oko samog leta nemam što puno komentirati.
Hrana
E sad, jedan od važnijih dijelova putovanja u poslovnom razredu je hrana. Prije samog leta smo mogli vidjeti koji nas meni očekuje. Malo smo istraživali, sve nam zvuči egzotično, ali na kraju smo se sjetili dan prije leta odabrati jela i – zakasnili. Trebalo je prije. Nema veze, kabinsko osoblje je nakon polijetanja došlo do nas kako bi nam ponudili odabrati što ćemo papati. Teta stjuardesa me pohvalila jer sam si screenshotao jelovnik i rekla da sam obavio domaću zadaću. Bio sam ponosan, haha. Uglavnom sam znao što ću jesti. Moja suputnica isto tako. Već sam spomenuo pjenušac koji smo dobili prije polijetanja. Nakon toga je krenulo „konkretno“. Kao kanape su došli satay ražnjići s umakom od kikirikija, svježim krastavcima i lukom. Meso je bilo lagano pikantno dok je umak od kikirikija bio sladak. Zanimljiva kombinacija okusa! Nisam pojeo previše umaka od kikirikija, ipak smo mi Europljani, iliti bolje rečeno, Balkanci, fanovi slanije hrane. Al’ ‘ajde, malo sam umočio ražnjić, čisto da ne ostane sav umak. No, i kad umačeš taj ražnjić, nekako je teško uhvatiti puno tog umaka. Uz to smo odabrali još pjenušca kad ti teta stjuardesa praktički već sama toči.
Za predjelo je stigao teleći pastrami s lubenicom, paprikom i krastavcem. To se trebalo preliti pekmezom od brusnica.
Po pitanju glavnog jela, na odabir smo imali četiri vrste hrane. Odabrali smo rebarca i piletinu, a još se nudila i juha s rezancima i morskim plodovima, te panang neur. Rebarca su bila s caraway jusom na posteljici od ragua sa zeljem. Iskreno, bilo je fino iako sam bio skeptičan oko ragua sa zeljem.
Pileća rolada je posipana s malo krupnijim krušnim mrvicama, ustvari komadićima onog klasičnog njemačkog smeđeg pereca, a kao prilog je bila pirjana leća s drugim povrćem i slaninom.
Uz jela možete odabrati neku od mnogih vrsta kruha i peciva te, naravno, veliki izbor alkoholnih i bezalkoholnih pića.
Za desert je stigao parfe od bundevinih koštica, kolač od čokolade i maline te svježe narezano voće.
Tijekom noći stjuardesa je nudila veliki izbor grickalica, odabir je pao na čokoladice i orašaste plodove. Moglo se dobiti i nešto konkretnije za pojesti, no ručak je bio dosta dobar pa nije bilo potrebno još nešto jesti, a i doručak će ubrzo.
Kad smo već kod doručka, naravno prvo su stigli kava i čaj, a za početak svježe narezano voće i jogurt. Ja kao osoba koja ne voli jogurt, preskočio sam taj dio doručka.
Za doručak se moglo birati između ova četiri jela: sufle od jaja s povrćem, pad thai s kozicama, palačinke sa smokvama i klasičan kontinentalni doručak. Odabir je pao na palačinke sa smokvama, prelivene javorovim sirupom i pistaciom, te kontinentalni doručak. Naravno, tu su i nezaobilazan kruh i peciva, a i stjuard nas je stalno pitao želimo li još nešto. Njegov odabir je bio neko slatko pecivo, nije bilo loše, pojelo se. Na kraju je prošao još jedan krug čaja i kave.
Sustav za zabavu tijekom leta
Svaki putnik ima svoj stvarno veliki zaslon osjetljiv na dodir. Možete birati želite li koristiti daljinski upravljač ili tipkati po zaslonu. Kada se izvalite, nekada je ipak bolje tipkati po daljinskom koji ujedno i ima mali zaslon pa možete i na njemu gledati seriju ili film.
Izbor filmova i serija je dosta dobar, no nekako mi se čini da je prije nekoliko godina bio puno veći. Ovo se ne odnosi samo na Singapore već i na mnoge ostale zračne prijevoznike. No, svakako imate toliko filmova i serija koje ne bi mogli odgledati da letite svaki dan tjednima ili mjesecima. Uvijek se na popisu nađe neki film koji je tek nedavno bio u kinima, mnogi blockbusteri, stariji filmovi. Ovog sam se puta čak više bazirao na glazbu i gledanje karte kuda letimo. Pogledao sam i film, odgledao neke dokumentarce, ali nekako sam se uvijek vraćao toj karti i glazbi u pozadini. Ono što svakome oduzme dosta vremena je slaganje playliste. Moraš proći kroz mnoge albume kako bi odabrao svoje favorite.
Torbica s kozmetikom
Zračni prijevoznici se natječu tko će ponuditi bolju torbicu s kozmetikom. Tako je i Singapore nedavno redizajnirao svoju. U njoj se nalazi kozmetika britanskog proizvođača Penhaligon’s. Iskreno, nisam nikad čuo za njega, ali nakon pretraživanja interneta, ustanovio sam kako je to tvrtka koja je osnovana 1860. U torbici smo dobili losion za ruke, maglicu za ispiranje lica i melem za usne. Uz to smo dobili još jednu torbicu u kojoj je bila četkica za zube, pasta, čarape i čepići za uši. Te se torbice kod Singapore Airlinesa više ne dijele svakom putniku već, ako je želite, morate je zatražiti od kabinskog osoblja. Iskreno, isplati se – dobiješ dobu torbicu za kozmetiku koju možeš kasnije koristiti na putovanjima.
Stigli smo
Sletjeli smo na vrijeme nakon malo više od 12 sati leta. Mogu priznati da je putovanje u poslovnom razredu na tako dugačkim putovanjima famozno. Možeš se istegnuti, nisi stisnut u uskom redu između dvoje ljudi kao u ekonomskom razredu ili, osim ako imaš sreće pa se nađeš uz prolaz ili uz prozor pa ti je barem jedna strana slobodna od stiskanja sa susjedom. Ovo je puno humanije, no, naravno, i ima svoju cijenu. Kada gledaš stare fotografije kako se prije putovalo u ekonomskom razredu i kada si imao raskošno sjedalo s puno mjesta za noge, možeš samo patiti za tim vremenima. Iskreno, preporučio bih svakome tko je u mogućnosti isprobati taj poslovni razred. Skupite milje pa napravite upgrade ili ako vam možda zračni prijevoznik ponudi mogućnost upgradea za novac, a nije preskupo, iskoristite to. Vaše tijelo će vam biti zahvalno, neće se ukočiti, moći ćete se pošteno naspavati, osim ako niste jedna od onih osoba koja može zaspati bilo gdje i bilo kada pa vam je svejedno. Za razliku od mene koji imam problema sa spavanjem u zrakoplovu, jednostavno ne mogu zaspati, osim ako baš nisam tako umoran da me obori. Tad ću i duže odspavati. Uz udobnost, imat ćete priliku uživati i u kulinarskim specijalitetima. Stvarno se zračni prijevoznici potrude s hranom, od aranžiranja, do okusa i kvalitete.
Za Singapore Airlines i njihov A380 mogu samo reći WOW! Oduševljen sam i super zadovoljan, od same kabine, preko usluge, sve do hrane. Definitivno preporučujem!
I za kraj zračna luka Singapur.
