Svi koji i samo malo pratimo zbivanja u svijetu zrakoplovstva, zatečeni smo njegovim trenutačnim stanjem. Velika većina zrakoplova je prizemljena, leti se tek toliko kako bi se održavale osnovne veze između država kako bi mogli putovati oni koji moraju ili kako bi se prevozio teret. Turizam je stao i tek se sramežljivo počeo vraćati, ali ako pogledamo naš turizam, većinom se to svodi na goste iz susjednih zemalja koji stižu automobilima. Granice se tek počinju otvarati. Fotografije iz zračnih luka pokazuju kako su terminali sablasno prazni.
Pojavio se taj famozni termin „novo normalno“ s kojim nam se želi reći kako dosadašnji način putovanja zrakoplovom više neće biti isti. Putovanje s maskom na licu je postala normalna stvar, masku jedino možete skinuti prilikom posluživanja obroka, ali, naravno, samo na dugim letovima. Na kraćim letovima ili nema nikakvog posluživanja putnika ili je ono ograničeno samo na vodu. Dezinfekcija ruku postaje obavezna pa su mnogi zračni prijevoznici počeli davati maramice s dezinficijensom kako bi si putnici mogli dezinficirati ruke. Zračni prijevoznik čak može uskratiti ukrcaj u zrakoplov ako nemate masku, dok bi maske trebali mijenjati svaka 4 sata. Ako putujete na neko daleko odredište, morali bi sa sobom nositi kutiju maski kako bi ih mogli pravilno mijenjati.
Svugdje se trubi o distanciranju među osobama: kad stojiš negdje u redu, drži razmak, kad si u kafiću ili restoranu drži razmak, kad si bilo gdje, morao bi se pridržavati pravila distanciranja od barem 2 metra, a svi znamo kako je posebice kod niskotarifnih zračnih prijevoznika do prije par mjeseci vladalo pravilo „stisnimo se što bliže“. No, rekonfigurirati kabine zrakoplova kako bi bio veći razmak između putnika nije moguće obaviti u kratkom vremenskom razdoblju. Također, niskotarifni prijevoznici žive od toga da natrpaju što više ljudi u zrakoplov, a ako budu morali smanjiti kapacitet zrakoplova za određeni postotak, to će možda značiti kraj njihovom načinu poslovanja.
Kad promet jednog dana i krene, bit će zanimljivo vidjeti kretanje cijena zrakoplovnih karata: hoćemo li i dalje viđali karte po smiješnim cijenama pa i dalje putovati po Europi za cijenu jedne pizze u restoranu? Hoće li cijene za interkontinentalne letove i dalje biti relativno jeftine ili će narasti na one razine od prije primjerice desetak godina kad nije bilo baš svakodnevno naletjeti na kartu za, primjerice, do Kine za nekih 400 eura ili do Sjeverne Amerike za 300-tinjak eura?
Iako su prve prognoze bile kako će se do ljeta više-manje sve vratiti u normalu, ipak zračni promet i dalje kreće puževim koracima prema oporavku. Mnogi prijevoznici su pokušavali još tijekom svibnja uspostaviti promet, no neprestano se produžuje termin početka letenja. Domaći prijevoz se polako uspostavlja u mnogim državama, no međunarodni, a posebice interkontinentalni, odgađa se iz dana u dan.
Mnogi prijevoznici smanjuju flote, umirovljuju neke stare tipove zrakoplova ili čak i relativno nove poput Airbusa A380. Otkazi u zračnom prijevozu su postali svakodnevnica te se svako malo može čuti kako je netko otpustio 200, 500, 1000 ili koliko već zaposlenika. Možemo čuti i kako zračni prijevoznici smanjuju plaće zaposlenicima.
Za sada još nisu započeli masovni bankroti zračnih prijevoznika, države pokušavaju pomoći svojim nacionalnim zračnim prijevoznicima “upumpavajući” ogromne količine novaca samo kako bi ih održali na životu. No, koliko će još dugo prijevoznici moći preživjeti, veliko je pitanje.
Kad će se broj putnika vratiti na prijašnje stanje, također je veliko pitanje koje se nameće. Hoće li za to trebati nekoliko mjeseci, godina ili 5 godina, potpuno je teško predvidjeti.
Ukratko rečeno, trenutačno je zračni prijevoz u nekom čudnom stanju, čeka i prati razvoj situacije i pokušava joj se prilagoditi, a ona, barem za sad, ne izgleda previše bajkovito. Sada možemo iskoristiti onu uzrečicu „tko preživi, pričat će“.
