Zamislite zrakoplov čiji je raspon krila veći od nogometnog igrališta (nepunih 98 metara) , dužine je 66 metara, visok kao zgrada od 8 katova (24m), 113 tona težak kad je bio prazan, većinom napravljen od drva, pogonila su ga čak 8 Pratt & Whitney R-4360 s nevjerojatnih 28 cilindara i 3.000 konjskih snaga. Za današnje pojmove nije ništa senzacionalno u usporedbi s Antonovom 225, Airbusom A380 te Boeingom 747, ali kad zamislite da je najveći zrakoplov u to doba bio DC-3, možete zamisliti kakva je to bila grdosija. Riječ je o zrakoplovu Hughes H-4 Hercules kojeg je dizajnirala tvrtka Howarda Hughesa, jednog od pionira američkog zrakoplovstva koji je poznat po tome što je postavio mnoštvo zračnih rekorda i po gradnji velikih zrakoplova zbog kojih je čak dobio i Kongresnu medalju časti.
Hughes H-4 Hercules, poznat kao i Spruce Goose, prototip je strateškog letećeg broda kojeg je dizajnirala i izgradila tvrtka “Hughes Aircraft”, prvenstveno je bio namijenjen za prijevoz tereta preko Atlantskog oceana tijekom Drugog svjetskog rata, no zrakoplov nije bio završen na vrijeme te nikada nije ušao u aktivnu službu.
Potreba za ovakvim zrakoplovom se javila tijekom 1942. godine kad je War Department Sjedinjenih Država trebao prevesti opremu i osoblje u Veliku Britaniju, no trpjeli su velike gubitke brodova koje su potapale njemačke podmornice. Zrakoplov je bio zamisao Henryja J. Kaisera koji se udružio s Hughesom koji je već tada dizajnirao velike zrakoplove. Zrakoplov je prvotno nazvan HK-1 i dizajniran s nosivosti od 68 tona, što odgovara težini dva M-4 tenka, ili u službu prijevoza 750 u potpunosti naoružanih trupa. Razvoj zrakoplova je započeo 1942. godine i pojavila je potreba za 3 zrakoplova koja bi se sagradila u relativno kratkom vremenu (2 godine) kako bi se što prije koristili.
Tijekom dizajniranja i gradnje zrakoplova, došlo je do nesuglasica između Kaisera i Hughesa te se Kaiser povukao iz programa. Program je nastavljen pod imenom “H-4 Hercules” i pod ”palicom” Hughesa koji je potpisao ugovor s vladom o gradnji samo jednog zrakoplova tog tipa. Gradnja se odvijala izuzetno polako te nije bio završen za vrijeme rata.
Zrakoplov je građen u zračnoj luci “Hughes”, u današnjem zapadnom dijelu Los Angelesa, odakle je u 4 dijela prebačen u Long Beach gdje je sklopljen, te su po završetku oko njega napravili hangar s rampom za spuštanje u more.
2.11.1947. za komande zrakoplova je sjeo sam Hughes, a uz njega su još bili kopilot Dave Grant, šesnaest mehaničara, dva inženjera, sedam novinara te sedam predstavnika zrakoplovne industrije. Nakon dva pokušaja taksiranja, četvero novinara je napustilo zrakoplov, a ostali su ostali do kraja.
Treći pokušaj je bio uspješan te je zrakoplov u blizini Long Beacha prvi puta poletio i letio 26 sekundi na visini od oko 20 metara, brzinom od oko 200 kilometara na sat te je prešao oko kilometar i pol. No, to je ujedno bio i posljednji let ovog zrakoplova.
Nakon leta, zrakoplov je smješten u poseban hangar u kojem su se kontrolirali klimatski uvjeti zbog materijala od kojih je izrađen. Nekoliko ga je godina održavalo 300 ljudi, a zatim je taj broj smanjen na 50-tak. Nakon smrti Hughesa svi su bili otpušteni.
Iako ovaj zrakoplov nije bio uspješan i nije radio ono za što su zrakoplovi inače namijenjeni, on je savršen primjer čovjekove želje prkositi zakonima fizike, želje koju je Hughes donekle ostvario kratkim letom ovog zrakoplova.
