Hrvatsko ratno zrakoplovstvo danas je u najvažnijem modernizacijskom ciklusu od stvaranja države. Nakon desetljeća u kojima je borbena komponenta živjela na produženom životnom vijeku MiG-a 21, Hrvatska je ulaskom Rafalea u operativnu uporabu napravila tehnološki skok kakav se u malim zračnim snagama ne događa često. Dolaskom posljednjeg od 12 Rafalea 25. travnja 2025., službeno je zaokružena isporuka kompletne eskadrile, čime je HRZ dobio sposobnost koja više nije samo simbol suvereniteta, nego stvarni operativni iskorak u nadzoru i obrani zračnog prostora. Već sama činjenica da je Hrvatska prešla s krajnje ograničene platforme iz sovjetske ere na višenamjenski borbeni zrakoplov 4,5 generacije, mijenja način na koji se promatra nacionalna obrana, ali i odgovornost države prema dugoročnom održavanju tih sposobnosti. MORH je u svibnju 2025. istaknuo da je predstavljanjem kompletne eskadrile od 12 Rafalea napravljen golem tehnološki skok za HRZ i Hrvatsku vojsku.
Ta promjena nije samo pitanje novog borbenog zrakoplova. Rafale donosi drukčiju kulturu planiranja, obuke, održavanja, naoružanja, zapovijedanja i umreženog djelovanja. Ujedno, to je sustav koji ne može živjeti sam za sebe. Kako bi borbena eskadrila bila doista učinkovita, oko nje se mora graditi cjelina, od pilota i tehničara, preko simulatora i zemaljske potpore, do protuzračne obrane, helikoptera, besposadnih sustava, zrakoplovne logistike i školskog sustava. Upravo zato se sada, nakon najvidljivijeg dijela modernizacije, otvara složenije pitanje: kako razvijati HRZ u sljedećih 10 do 20 godina, a pritom ostati realan?
Od preživljavanja sposobnosti do ozbiljne modernizacije
Prije samo nekoliko godina Hrvatska je bila na rubu gubitka borbene zrakoplovne sposobnosti. Danas je ta sposobnost ne samo zadržana, nego i kvalitativno podignuta na razinu koju Hrvatska nikada prije nije imala. To je važna razlika. HRZ više nije zrakoplovstvo koje se svodi na pitanje hoće li stari lovci izdržati još jednu sezonu. S Rafaleom je postavljena nova gornja razina sposobnosti, a s Black Hawkom, besposadnim sustavima i modernizacijom protuzračne obrane počeo se graditi širi sustav.
Modernizacija helikopterske komponente jednako je važna, iako manje medijski atraktivna od Rafalea. Hrvatska je s UH-60M Black Hawkom dobila suvremenu platformu za taktički prijevoz, medicinsku evakuaciju, traganje i spašavanje, potporu specijalnim snagama te djelovanje u kriznim situacijama. MORH navodi da će opremanjem Oružanih snaga s 12 helikoptera UH-60M biti ojačane sposobnosti transporta, medicinske evakuacije, traganja i spašavanja, kao i NATO ciljevi sposobnosti koji se odnose na zrakoplovne snage za specijalne operacije. Dodatnih osam helikoptera, uz već isporučene, trebalo bi biti isporučeno s opremom i uslugama početkom 2028. godine.
To pokazuje da se HRZ postupno odmiče od naslijeđene tehnike i prelazi prema zapadnim platformama, NATO standardima i dugoročno održivijem modelu. Kiowa Warrior, Mi-171Sh, Bell 206, PC-9M, Zlin 242L, Canadairi i Air Tractori i dalje imaju svoje uloge, ali strateški smjer je jasan: Hrvatska želi zrakoplovstvo koje ne samo što čuva zračni prostor, nego može pomoći vojsci, državi i građanima u širem spektru zadaća.
Transportni zrakoplov kao nedostajuća sposobnost
Jedna od najvećih praznina HRZ-a danas je izostanak vlastite transportne sposobnosti fiksnog krila. Hrvatska je nekad imala An-32, no danas nema klasični vojni transportni zrakoplov. To ne znači da mora odmah kupiti veliki transporter niti da bi takva odluka sama po sebi bila racionalna. Ali znači da država treba ozbiljno analizirati što bi joj takva sposobnost donijela.
Transportni zrakoplov nema samo vojnu ulogu. U mirnodopskim okolnostima on može biti jednako važan za medicinske evakuacije, prijevoz timova civilne zaštite, potporu traganju i spašavanju, hitan prijevoz opreme, humanitarne operacije, evakuaciju hrvatskih državljana iz kriznih područja, potporu međunarodnim misijama i pomoć saveznicima. U državi koja ima dugu obalu, otoke, vanjsku granicu Europske unije i sve češće krizne situacije povezane s klimatskim ekstremima, transportna sposobnost ne bi bila samo vojni alat, nego i državni kapacitet.
U nižoj klasi, Cessna SkyCourier može se promatrati kao zanimljiv primjer jednostavnog i robusnog zrakoplova za prijevoz ljudi, opreme i lakšeg tereta. Belgija je 2026. naručila pet takvih zrakoplova za specijalne operacije, logistiku, medicinsku evakuaciju i krizni odgovor, čime je SkyCourier dobio prvu vojnu narudžbu. Textron navodi da će belgijska flota omogućiti brzo premještanje osoblja i opreme, uz potporu logistici, CASEVAC-u i kriznim operacijama, a isporuke prema Sabena Engineeringu očekuju se tijekom 2027., nakon čega slijede vojne modifikacije u Belgiji.
Za Hrvatsku bi takva kategorija bila realističnija od velikih transportera. SkyCourier ne bi bio zamjena za C-130, C-390 ili A400M, ali bi mogao biti svakodnevni utility zrakoplov za zadaće koje danas traže improvizaciju, oslanjanje na saveznike ili komercijalni prijevoz. U istoj široj kategoriji mogu se promatrati i Pilatus PC-12, DHC-6 Twin Otter, Dornier 228 ili L-410NG, ovisno o tome bi li Hrvatska tražila primarno transport, kratke staze, medicinsku konfiguraciju, otočnu povezanost, specijalne misije ili kombinaciju svega navedenog.
Srednja klasa otvara drukčiju raspravu. Airbus C295 nije veliki strateški transporter, nego robusna taktička transportna platforma namijenjena prijevozu ljudi, tereta i opreme, djelovanju s kraćih i slabije pripremljenih uzletno sletnih staza te različitim vojnim i civilnim zadaćama. Za Hrvatsku bi takav tip imao smisla samo ako se promatra šire, kao državni zrakoplov za potrebe Oružanih snaga, civilne zaštite, prijevoza opreme, medicinskih evakuacija, humanitarnih misija i potpore operacijama u zemlji i inozemstvu. Ako bi ga se promatralo isključivo kroz povremene transportne potrebe, pitanje isplativosti bilo bi otvoreno. Ali ako bi se promatrao kao višenamjenska platforma koja popunjava prostor između helikoptera i velikih transportnih zrakoplova saveznika, tada rasprava postaje ozbiljnija.
Iznad toga dolaze Embraer C-390 Millennium i Airbus A400M. C-390 bi Hrvatskoj donio pravu taktičko transportnu sposobnost, s kapacitetom koji bi bio koristan u NATO i EU kontekstu, za međunarodne misije, evakuacije, prijevoz opreme i regionalnu potporu. No to je već vrlo ozbiljan financijski, kadrovski i infrastrukturni projekt. A400M bi, pak, za Hrvatsku gotovo sigurno bio prevelik kao samostalna nacionalna platforma. Njega bi se moglo zamisliti jedino u multinacionalnom aranžmanu, zajedničkoj eskadrili ili europskom modelu dijeljenja kapaciteta. U protivnom bi to bio primjer ambicije koja nadilazi stvarne potrebe i mogućnosti.
Zrakoplovi za nadzor, SAR i zaštitu granice
Posebno poglavlje trebali bi biti zrakoplovi za nadzor, traganje i spašavanje te potporu državnim službama. Hrvatska ima dugu obalu, veliko morsko područje odgovornosti, vanjsku granicu Europske unije, razvijen pomorski promet, turizam, ribarstvo, migracijske izazove i sve izraženije klimatske rizike. Sve to stvara potrebu za boljim zračnim nadzorom, no i ovdje treba biti vrlo oprezan. Hrvatskoj ne treba skupa i velika platforma ako za nju nema stalnog operativnog opterećenja, posada, proračuna i jasno definirane međuresorne uporabe.
Zato bi razumniji prvi korak mogao biti manji višenamjenski zrakoplov poput Diamond DA62 MPP. Takva platforma nije zamišljena kao veliki vojni patrolni zrakoplov, nego kao ekonomičan nosač senzora za nadzor obale, granice, mora, prometa, požarišta, ekoloških incidenata i potrage za nestalim osobama. U hrvatskom kontekstu to bi moglo biti posebno korisno jer bi se isti sustav mogao koristiti za potrebe HRZ-a, obalne straže, policije, civilne zaštite i službi traganja i spašavanja.
DA62 MPP je zanimljiv upravo zato što se može opremiti prema stvarnim potrebama, od elektrooptičkih i infracrvenih kamera do komunikacijskih i misijskih sustava. Takav zrakoplov ne bi bio prestižna platforma, nego racionalna prva stepenica. Iznad njega bi se, dugoročno, mogla promatrati srednja platforma poput ATR-a 72MP, ali samo ako bi Hrvatska dokazala da joj je potreban stalni, ozbiljno opremljen zrakoplov za nadzor Jadrana i vanjske granice EU. Najrealniji put vjerojatno nije skok na velike patrolne zrakoplove, nego kombinacija manjih specijalnih zrakoplova, besposadnih sustava, helikoptera, obalnih radara i pomorskih kapaciteta.
Obuka, od Zlina do Rafalea
Ako je Rafale vrh piramide, onda je obuka njezin temelj. Hrvatska danas ima školski sustav koji se oslanja na Zlin 242L u početnoj i selekcijskoj fazi, Pilatus PC-9M u naprednijoj obuci te Bell 206B u helikopterskoj obuci. MORH je 2019. objavio da se selekcijsko letenje za hrvatske vojne pilote provodilo na zrakoplovima Zlin 242L, pri čemu je svaki polaznik ostvario 10 sati naleta. Iste godine objavljeno je i da su mladi vojni piloti tijekom školovanja letjeli na Zlinu 242L, Pilatusu PC-9M i helikopteru Bell 206B.
Zlinovi su u HRZ-u od 2007. godine. MORH je nakon nesreće 2020. naveo da je Zlin 242L u sastavu HRZ-a od 2007., uz tadašnju ocjenu da je riječ o sigurnom i pouzdanom zrakoplovu. To je važno naglasiti jer pitanje zamjene ne treba postavljati senzacionalistički. Nije poanta reći da Zlinove treba odmah zamijeniti zato što su stari. Poanta je da se svaka školska flota mora planirati unaprijed, pogotovo kada se iznad nje nalazi skup i zahtjevan borbeni sustav poput Rafalea.
U dogledno vrijeme Hrvatska će morati razmisliti o zamjeni entry level zrakoplova za selekcijsko letenje i početnu obuku. Takva platforma ne mora biti skupa niti mora imati vojne ambicije iznad svoje uloge. U toj kategoriji mogli bi se promatrati Diamond DA40 NG, Tecnam P-Mentor, Elixir, Grob G 120TP ili slični zrakoplovi. Diamond DA40 NG zanimljiv je zbog jet fuel motora, moderne avionike i činjenice da ga već koriste neke vojne i državne škole, primjerice Austrija je 2018. naručila četiri DA40 NG za svoje oružane snage.
Tecnam P-Mentor predstavlja ekonomičnu i modernu školsku platformu za osnovnu obuku, s Garmin G3X avionikom i naglaskom na niske operativne troškove. Portugal je 2026. odabrao P-Mentor za novi program vojne pilotske obuke, što pokazuje da i jednostavniji klipni zrakoplovi mogu imati mjesto u suvremenom vojnom školovanju.
Elixir je još jedan zanimljiv europski kandidat, posebno za civilno vojni model školovanja, jer se promovira kao moderan CS-23 certificirani školski zrakoplov s naglaskom na jednostavno održavanje i niže troškove. Za Hrvatsku bi takvi zrakoplovi imali smisla ako bi cilj bio zadržati selekcijsko letenje jednostavnim, sigurnim i jeftinim, bez nepotrebnog opterećivanja sustava.
Grob G 120TP već ulazi u ambiciozniju kategoriju. Riječ je o turboprop školskom zrakoplovu s motorom Rolls Royce M250-B17F, snagom do 456 shp u petominutnom režimu i konfiguracijom prilagođenom vojnoj obuci. Grob ga nudi kao platformu za osnovnu i napredniju obuku pa bi za Hrvatsku mogao biti zanimljiv samo ako se želi preskočiti dio između jednostavnog selekcijskog zrakoplova i PC-9 zamjene. No to bi vjerojatno bilo skuplje i ambicioznije rješenje od onoga što je potrebno za samu selekciju.
Najrazumniji pristup bio bi razdvojiti dvije stvari: zrakoplov za selekcijsko i početno letenje mora biti jednostavan, pouzdan i jeftin za sat naleta, dok zrakoplov koji zamjenjuje PC-9 mora imati ozbiljnije performanse, mogućnost akrobatske i napredne obuke, modernu avioniku i kvalitetan prijelaz prema višim razinama školovanja. Ako se te dvije uloge pokušaju spojiti u jedan tip, postoji rizik da se za jednostavnu selekciju koristi preskup zrakoplov ili da se za naprednu obuku kupi platforma koja nije dovoljno sposobna.
Zamjena za PC-9 i napredni trenažer prije Rafalea
PC-9M je godinama bio jedan od najvažnijih zrakoplova HRZ-a. Na njemu je izgrađena napredna obuka, akrobatska grupa Krila Oluje i velik dio prepoznatljivosti hrvatskog vojnog letenja. No i ta flota ulazi u fazu u kojoj se mora razmišljati o nasljedniku. Tu se otvara nekoliko mogućih smjerova.
Diamond DART-750 mogao bi biti zanimljiv europski kandidat, osobito ako se traži nova generacija turboprop trenažera s modernom avionikom, relativno ekonomičnim održavanjem i mogućnošću akrobatske obuke. Pilatus PC-7 MKX bio bi logičan nastavak pilatusove filozofije, s modernim kokpitom i konzervativnijim pristupom. Beechcraft T-6C Texan II donosi dokazanu platformu, snažan motor i velik broj korisnika, ali i američki logistički i cjenovni okvir. U toj kategoriji Hrvatska ne bi trebala tražiti najatraktivniji zrakoplov na papiru, nego onaj koji najbolje odgovara broju pilota, satima naleta, instruktorskom kadru i kasnijem prijelazu prema Rafaleu.
Iznad toga otvara se pitanje naprednog trenažera prije Rafalea. Pilatus PC-21 mogao bi biti najrealističnija opcija ako se želi visoko razvijen turboprop koji simulacijom, avionikom i performansama može preuzeti dio zadaća koje su se ranije radile na mlaznim trenažerima. PC-21 nije mali Rafale, ali može smanjiti broj skupih sati na borbenom zrakoplovu i omogućiti kvalitetniji prijelaz prema borbenoj eskadrili.
Lagani mlazni trenažeri, korisna sposobnost ili skupa paralelna flota
Kod mlaznih trenažera priča je još složenija. Hrvatska s Rafaleom ima vrlo napredan borbeni zrakoplov, ali nema domaći mlazni most između turboprop obuke i borbene eskadrile. To ne znači automatski da HRZ mora kupiti mlazni trenažer. Dio napredne obuke može se provoditi kroz međunarodne programe, simulatorima i suradnjom sa saveznicima. No ako bi se dugoročno razmišljalo o većoj samostalnosti u školovanju pilota, lagani mlazni trenažer mogao bi imati smisla.
Najjednostavniji i vjerojatno najracionalniji kandidat u toj kategoriji bio bi češki Aero L-39 Skyfox, ranije poznat kao L-39NG. To je subsonični mlazni trenažer i taktički zrakoplov koji ne pokušava biti zamjena za borbeni zrakoplov, nego školska i laka taktička platforma. U hrvatskom kontekstu L-39 bi bio “školski mlaznjak plus”, koristan za naprednu obuku, ograničeno izviđanje, zračno patroliranje i održavanje mlaznih pilotskih vještina, ali bez stvaranja druge borbene flote.
Korak iznad bio bi Leonardo M-346, zrakoplov koji se već dokazao u više zračnih snaga kao napredni mlazni trenažer i dio šireg sustava školovanja. Njegova najveća prednost nije samo zrakoplov, nego kompletan sustav obuke, uključujući simulatore, zemaljsku nastavu i prijelaz prema modernim borbenim zrakoplovima. Za Hrvatsku bi M-346 bio tehnički vrlo zanimljiv, ali financijski i organizacijski ozbiljan zalogaj. Još osjetljivija tema bila bi M-346FA, borbeno sposobna inačica s radarom i naoružanjem, jer bi Hrvatska time vrlo brzo otvorila pitanje druge borbene flote, što uz Rafale teško ima smisla.
Korejski KAI T-50 i njegova borbena izvedenica FA-50 dodatno šire raspravu. T-50 je nadzvučni napredni trenažer, dok FA-50 već ulazi u kategoriju lakog borbenog zrakoplova. Na papiru je to atraktivna platforma jer može služiti za obuku, zadaće air policinga nižeg intenziteta, taktičku potporu i ograničene borbene zadaće. No upravo je to i problem. FA-50 bi za Hrvatsku vrlo lako prestao biti samo trenažer i postao druga borbena flota, s vlastitim održavanjem, naoružanjem, infrastrukturom i posadama. Nakon kupnje Rafalea, to bi trebalo vrlo oprezno opravdati.
Tu je i turski Hürjet, novi nadzvučni trenažer i laki borbeni zrakoplov koji se razvija za potrebe turskog ratnog zrakoplovstva i izvoz. Program je zanimljiv jer pokazuje kamo ide tržište naprednih školskih zrakoplova, ali za Hrvatsku bi u ovoj fazi vjerojatno bio prerizičan kao prvi izbor. Razlog nije samo politika nabave, već i zrelost programa, logistika i činjenica da HRZ treba stabilne, dokazane i dugoročno održive platforme.
Ako Hrvatska ikada otvori pitanje mlaznog trenažera, najprije treba odgovoriti na nekoliko neatraktivnih, ali ključnih pitanja: koliko se sati na Rafaleu može uštedjeti, koliko se pilota godišnje školuje, postoji li mogućnost regionalnog centra obuke, može li se dio kapaciteta ponuditi saveznicima i ima li HRZ dovoljno instruktora, tehničara i proračuna za još jednu flotu. Tek nakon toga dolazi izbor tipa. L-39 bi bio najskromniji i najracionalniji, M-346 najzaokruženiji sustav napredne obuke, T-50 i FA-50 najambiciozniji i najbliži laganoj borbenoj komponenti, dok je Hürjet zanimljiva, ali još relativno nova opcija.
Helikopteri – Black Hawk kao okosnica i potreba za lakšom platformom
Helikopterska komponenta ima jasniji smjer razvoja. Black Hawk bi trebao postati kralježnica srednje transportne flote HRZ-a. To je logičan izbor jer Hrvatska mora zamijeniti ruske platforme, uskladiti se s NATO logistikom i imati helikopter koji može služiti vojsci, specijalnim snagama, civilnoj zaštiti i građanima u kriznim situacijama. S 12 UH-60M Hrvatska će imati ozbiljan kapacitet, posebno za državu svoje veličine.
No Black Hawk nije odgovor na sve. Nije racionalno koristiti srednji taktički helikopter za svaku zadaću obuke, veze, lakog transporta, ophodnje ili nadzora. Zato bi dugoročno imalo smisla razmotriti lakšu dvomotornu platformu, primjerice H145M, Bell 429M ili sličan tip. Takav helikopter mogao bi preuzeti dio zadaća koje ne zahtijevaju Black Hawk, a istodobno bi mogao služiti za školovanje, potporu policiji, civilnoj zaštiti, SAR-u i specijalnim zadaćama manjeg intenziteta.
AW139M bio bi snažnija srednja opcija, ali bi u hrvatskom kontekstu mogao otvoriti pitanje preklapanja s Black Hawkom. Zato bi najbolji razvoj helikopterske flote vjerojatno bio slojevit: UH-60M za srednji taktički transport, medicinsku evakuaciju, traganje i spašavanje i potporu specijalnim snagama, a manji dvomotorni helikopter za lakše i svakodnevne zadaće. Time bi se štedjeli resursi Black Hawka, a HRZ bi dobio fleksibilniji sustav.
Kiowa Warrior pritom zaslužuje posebno mjesto u ovoj slici. OH-58D Kiowa Warrior HRZ-u daje sposobnost koju ne može zamijeniti ni transportni helikopter ni borbeni zrakoplov. Riječ je o lakom izvidničko-borbenom helikopteru koji je posebno vrijedan upravo zato što može djelovati tamo gdje bi uporaba većih i skupljih platformi bila nepotrebna ili neracionalna. U hrvatskim uvjetima Kiowa je koristan alat za izviđanje, nadzor, potporu kopnenim snagama, navođenje paljbe, zaštitu i pratnju, kao i za djelovanja nižeg intenziteta u kojima su brzina reakcije, preglednost i fleksibilnost važniji od sirove snage.
Zato Kiowe ne treba promatrati kao sporednu ili prijelaznu sposobnost, nego kao vrijedan dio slojevitog HRZ-a koji bi trebalo održavati i koristiti barem sljedeće desetljeće, a moguće i dulje ako to tehničko stanje i potpora budu omogućavali. U kombinaciji s Black Hawkom, besposadnim sustavima, kopnenim snagama i budućim platformama za nadzor, Kiowa može ostati važna karika između helikopterske mobilnosti, izviđanja i lake vatrene potpore. Upravo takve sposobnosti dobro pokazuju kako se ozbiljno zrakoplovstvo ne gradi samo oko najvećih i najskupljih platformi, nego i oko onih koje u stvarnim operacijama donose svakodnevnu uporabnu vrijednost.
Protupožarna komponenta – mirnija slika za iduće desetljeće
Jedan od najvažnijih i najvidljivijih doprinosa HRZ-a društvu jest protupožarna komponenta. Canadairi i Air Tractori svake godine nisu samo vojni zrakoplovi, nego sustav koji spašava živote, imovinu i prirodu. U zemlji s dugom obalom, otocima, zahtjevnim ljetnim sezonama i sve izraženijim klimatskim rizicima, ta sposobnost ima stratešku vrijednost.
U tom segmentu Hrvatska je, barem za iduće desetljeće, u relativno mirnijem položaju. Vlada RH je u ožujku 2024. objavila potpisivanje ugovora vrijednog 105 milijuna eura za kupnju dva nova DHC-515 zrakoplova, u potpunosti financirana europskim sredstvima. Premijer Andrej Plenković tada je naveo da će se broj protupožarnih zrakoplova povećati sa šest na osam, pri čemu je pet u kontinuiranoj uporabi, jedan služi za pričuvne dijelove, a novim zrakoplovima Hrvatska bi trebala doći do sedam funkcionalnih Canadaira.
Canadian Commercial Corporation je također objavio da ugovor s Hrvatskom uključuje dva DHC-515 zrakoplova, pričuvne dijelove, obuku i potporu održavanju. To je važno jer se ne kupuje samo zrakoplov, nego paket koji mora osigurati dugoročnu uporabljivost flote.
Protupožarna flota stoga nije područje u kojem Hrvatska mora odmah tražiti novu veliku modernizaciju. Naprotiv, tu je ključno održati postojeće sposobnosti, osigurati dovoljan broj posada i tehničara, planirati održavanje, integrirati nove DHC-515 i nastaviti suradnju u europskom rescEU sustavu. U vremenu kada će požarne sezone vjerojatno biti sve dulje i zahtjevnije, stabilnost protupožarne komponente jedna je od najvećih vrijednosti HRZ-a.
Državni zrakoplov i pitanje organizacije
Posebno pitanje je državni zrakoplov. Hrvatski Challenger CL-604 dugo je služio državnom vrhu, no objektivno ulazi u dob u kojoj održavanje, dostupnost dijelova, pouzdanost i isplativost daljnje eksploatacije postaju sve važnije teme. U mnogim državama državni zrakoplovi nalaze se u sastavu zračnih snaga ili vojnih zrakoplovnih postrojbi, što ne znači da Hrvatska mora kopirati taj model, ali znači da ga treba ozbiljno razmotriti.
Ako se jednog dana bude tražila zamjena, nekoliko je mogućih smjerova. Rabljeni A319 mogao bi biti realna opcija zbog dostupnosti platforme, kapaciteta i potencijalne veze s održavanjem unutar hrvatskog zrakoplovnog okruženja. ACJ TwoTwenty, temeljen na A220, bio bi suvremen i dugoročno atraktivan, osobito jer Croatia Airlines uvodi A220 u flotu, ali bi kao novi zrakoplov bio znatno skuplji. Za slučaj da bi se tako nešto i razmatralo, otvara se opcija civilne tvrtke (Croatia Airlinesa) koja bi hipotetski održavala vojne zrakoplove. Nije neizvedivo, ali svakako neuobičajeno. Manji poslovni zrakoplovi, poput Falcona, Gulfstreama, Globala ili novijeg Challengera, vjerojatno bi bili najizravnija zamjena po profilu misije.
U jednoj široj hipotetskoj ideji, Pilatus bi mogao biti zanimljiv ako bi se promatralo objedinjavanje školskih i državnih platformi, primjerice PC-21 ili PC-7 MKX za obuku, a PC-24 za državni prijevoz. No PC-24 je realno manji i slabiji od Challengera u segmentu doleta i kapaciteta delegacije, pa bi bio rješenje za kraće i srednje misije, a ne puna zamjena za sve što danas pokriva CL-604.
Ambicija da, ali s mjerom
Hrvatsko ratno zrakoplovstvo zaslužuje pohvalu jer je u nekoliko godina napravilo generacijski iskorak koji se desetljećima odgađao. Rafale, Black Hawk, modernizacija protuzračne obrane, besposadni sustavi i stabilna protupožarna komponenta mijenjaju stvarnu sliku hrvatske obrane. HRZ više nije zrakoplovstvo koje pokušava preživjeti, nego sustav koji ponovno gradi sposobnosti.
No sljedeća faza bit će teža od same kupnje Rafalea. Hrvatskoj objektivno nedostaje transportni zrakoplov, treba razmišljati o zamjeni Zlina za selekcijsko letenje, o nasljedniku PC-9, o mogućem naprednom trenažeru prije Rafalea, o lakšoj helikopterskoj platformi, o zrakoplovima za nadzor i SAR te o budućnosti državnog zrakoplova. Sve su to legitimne teme, ali nijedna ne smije postati katalog želja.
Vojno zrakoplovstvo je izrazito skupo. Svaki novi tip donosi obuku, instruktore, tehničare, pričuvne dijelove, infrastrukturu, simulator, gorivo, dokumentaciju, ugovore održavanja i dugoročnu proračunsku obvezu. Zato najbolji razvoj HRZ-a nije onaj koji nabraja najatraktivnije zrakoplove, nego onaj koji spaja ambiciju i mjeru. Hrvatska treba sposobnosti koje može platiti, održavati, popuniti ljudima i stvarno koristiti.
Rafale je vrh piramide. Sada treba graditi njezinu osnovu. To je manje spektakularno od velikih najava, ali upravo tu se vidi razlika između lijepih želja i ozbiljnog ratnog zrakoplovstva.
Na kraju treba reći i ono što se često zaboravlja kada se govori o ratnom zrakoplovstvu. Ono je puno širi pojam od borbenih zrakoplova, helikoptera, školskih zrakoplova, transporta i protupožarne komponente o kojima Hrvatska realno može razgovarati. Velika ratna zrakoplovstva uključuju strateške i taktičke transportere za padobranske i zračno desantne operacije, zrakoplove za zračno tankanje gorivom, leteće radare i zapovjedne platforme, specijalizirane zrakoplove za elektroničko ratovanje, protupodmorničke i pomorsko patrolne zrakoplove velikog doleta, strateške bombardere, stealth zrakoplove pete generacije, specijalizirane platforme za izviđanje, nadzor i prikupljanje elektroničkih podataka, zrakoplove za borbeno traganje i spašavanje, borbene besposadne sustave velikog doleta, zrakoplove za specijalne operacije, pa čak i mornaričke inačice borbenih zrakoplova projektirane za djelovanje s nosača zrakoplova. Sve su to stvarne i važne sposobnosti jednog modernog ratnog zrakoplovstva, ali u hrvatskom kontekstu o njima je iluzorno razgovarati kao o nacionalnim komponentama. Ne samo zato što bi takvi projekti višestruko nadilazili financijske mogućnosti države, nego prije svega zato što Hrvatskoj, s obzirom na veličinu, položaj u NATO savezu, geostrateški prostor, političke ciljeve i stvarne obrambene potrebe, takve sposobnosti jednostavno nisu potrebne. Ozbiljno zrakoplovstvo ne gradi se tako što mala država pokušava preslikati velike sile, nego tako što jasno zna što joj treba, što može održavati i u kojem segmentu najviše doprinosi vlastitoj sigurnosti i zajedničkoj obrani saveza.
